Godine 1912. Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka su udružile snage kako bi jednom za svagda protjerali Osmansko carstvo sa Balkana. Topovi su zapucali i počeo je Prvi balkanski rat.
Jedna od najvažnijih bitaka rata vođena je u blizini Kumanova 23. i 24. oktobra. Srpska armija, iako brojnija od turske, bila je daleko slabije opremljena. Ipak, srpski komandanti vjerovali su da mogu u jednoj odlučujućoj bici da poraze Osmanlije i natjeraju ih na povlačenje.
Kada su srpske snage počele da se okupljaju kod Kumanova, Turci su odlučili da izvedu iznenadni napad.
Borba kod Kumanova je bila čeona, pošto su obje vojske jurnule jedna prema drugoj. Bitka je počela loše po srpsku vojsku, koju je zbog iznenadnog napada Turaka obuzela konfuzija.
Tada je neočekivani heroj preuzeo stvari u svoje ruke – taj čovjek bio je trubač romskog porijekla, Ahmed Ademović, prenosi Serbian Times.
Ovaj domišljati muzičar uspio je u odsudnom trenutku svojom trubom da izimitira zvuk otomanske trube koji poziva na povlačenje, iako je taj signal čuo samo jednom u životu.
Njegova jedinica očekivala je jak frontalni napad turske vojske koja je planirala da pregazi glavnicu naše armije i tako je razdvoji na manje grupe. Kada su Turci krenuli u juriš, Ademović se probio iza neprijateljskih redova, potpuno nenaoružan bilo čim, osim svojom trubom.
Tada je učinio nešto zbog čega će ostati vječno zapamćen – oglasio se otomanskim signalom za povlačenje. Otomanske trupe su se iznenađeno zaustavile i tako izgubile nalet. Nastao je haos u turskim redovima, što je srpska armija iskoristila i odbila napad pošto je Ademović, opet neopažen, prešao nazad, među srpske trupe i odsvirao signal za juriš.
Njegov podvig je bio jedan od ključnih faktora za srpsku pobjedu u ovoj bici, a izučavao se čak i na vojnim akademijama. Ahmed je zbog ovog junačkog čina odlikovan Karađorđevom zvezdom sa mačevima.
Ademović nije skidao odlikovanje do kraja život, međutim starina nije imao sreće da do kraja svog života uživa u svojim zaslugama i časnom životu. Tokom Drugog svetskog rata Nemci su streljali dvojicu njegovih sinova – Redžu i Ramu.
Posljednje godine Ahmed je proveo u bijedi, kod svog unuka Fadila. Umro je decembra 1965. godine u 92. godini.