Tokom Drugog svetskog rata ona saznaje da je trudna. Muž joj odlazi u partizane, a nju u julu 1941. gdone hapse Italijani i odvode u albanski grad Kavaju u logor.

U logoru je već zašla u osmi mjesec trudnoće, a tamo je preživljavala pravi pakao. Na njene reči napisane u potresnoj ispovijesti retko ko bi ostao ravnodušan.

- Kavez mali. Ako sjednem, udara glava gore pa se zgrčim ako legnem, kratak, pa se opet moram zgrčiti. To užasno zamara. Ne mogu da zaspim. Čas sjednem, čas legnem. Noć smjenjuje dan, a dan noć. Vrijeme prolazi ni u čemu. Zurim u prazno. Često je i glava prazna, bez misli, pokreta. Letve na kojima ležim počinju da se usjecaju u tijelo. Ukucane su u razmaku a ivice oštre. Premećem se. Okrećem. Otvaraju se ranice. Boli. Ne mogu mjesto da nađem. Da mi je ona buvljiva samica u "Kući Rogošića". Bar bih šetala, stajala. Gledam Radulovićku. Spava. I djeca spavaju. Razmišljam. Mršavi su, pa valjda i ne naliježu dobro na neravne letve. A ja? Osmi mjesec trudnoće! Brojim letve. Brojim čvorove na letvama - odlomak je njenog romana... u knjizi je njena muka opisana do detalja, počev od toga kako je koru suvog hljeba žvakala da bi za bebu imala mlijeka, do toga da je toplinom svog tijela sušila pelene za malenu Dolores.

Krajem 1941. godine, zajedno sa kćerkicom bila je razmijenjena sa italijanskim oficirima koje su zarobili partizani. Na oslobođenoj teritoriji Crne Gore kao doktorka je formirala prve seoske partizanske bolnice u Crnoj Gori. Nastavila je da radi kao ljekar, a često je dolazila u problem. Dati šolju mlijeka svom djetetu koje plače gladno, ili ranjeniku koji danima ništa nije okusio...

Ova heroina spasavala je ranjene borce od smrti, a jedina osoba koju nije uspjela da spasi je - njena Dolores. Njena kćerka je umrla 7. marta 1943. godine, tokom Bitke na Neretvi, kada je imala samo godinu i po dana. Djevojčica je umrla od posljedica smrzavanja, iscrpljenosti i gladi.

Saša Božović je septembra 1943. godine jedina preživjela četničku zasjedu vozeći se kamionom putem od Pljevalja ka Prijepolju ispred sela Jabuka, kada su poginuli Boško Buha i Bogdan Radan, politički komesar.

Majčin bol, očajanje i osjećaj praznine smjenjivali su se, ali je prevladala čudesna vitalnost saznanjem da se mora ići dalje i da ima ljudi kojima se mora pomoći. Nastavila je život, osnovala porodicu, a umrla je 1995. godine u Beogradu.

Saša Božović je negdje pred kraj života, vraćajući se još jednom svojoj "Dolores", poručila: "Ovu knjigu nisam namijenila istoričarima. Ova knjiga je namijenjena samo onom običnom, poštenom, plemenitom i osjećajnom čitaocu".

Saša je po završetku rata nastavila život, osnovala porodicu, dobila četvoro djece. Sva njena djeca žive u inostranstvu, a Saša je dobila i unuku kojoj su dali ime Dolores.

Donosimo vam najpotresnije dijelove iz knjige "Tebi moja Dolores"

***

"U Tirani se pročulo, da je neka doktorka u zatvoru rodila dijete. Čula za to i Keti-Tuši Maljoki. Građanka. Vrlo imućna, a po duši plemenita i sažaljiva. Preko muža, koji je u Tirani imao visok položaj, izdejstvuje kod Italijana da me posjeti. Kasnije mi je pričala da je pukovniku dala skupocjeni "regalo". Kad je ušla u moju ćeliju izgledala mi je kao vila. Ljepotica, vitka, sva u nakitu, raskošno odjevena i namirisana finim parfemom. Kad me je vidjela, tako je vrisnula i zaplakala kao da je rođenu sestru zatekla u krajnjoj bijedi i nesreći. Zagrlila je i mene i dijete i jecala, jecala dugo. Povremeno joj su se otimale reči: "Povertine! Povertine!" Iz torbice izvadi paket sa dvije meke benkice i osam bijelih kao snijeg pelenica. Uz to paket sa kolačima. Salvadore stoji mirno pored otvorenih vrata i malo, malo pa cupne čizmama i nakloni joj se. Najzad ode sva u suzama i reče da će sutra opet doći da mi donese toplu odjeću. Istovremeno mi kaže da će ona za moju slobodu učiniti sve.

Sva ta radost trajala je samo do predveče. A onda? Gužva. Smeniše Salvadora. Dođe novi oficir. Pojača se straža. Prozorče zakovaše letvama. Zadju više ne puštaju kod mene. Ne smije ni Skufi unutra. Jedino mi vojnici koji donose hranu ulaze. Začudo, hrana je bolja i obilnija. Iščekujem nešto, ali svakako ne iščekujem dobro. Počinjem da razmišljam. Možda me pripremaju za streljanje. Čekali su da se porodim. Ako me streljaju, šta će biti sa djetetom?"

****

"Prigrlih našu Dolores i ljubim joj plave loknice. Jednom rukom držim uzde, a drugom dijete prigrljeno uz grudi. Prolazimo kroz raštrkano naselje. Lijepo je. Svo u zelenilu i rodu. Ne diramo ništa. Ne smije se. To je naš zakon, a i kažnjivo je ako se prekrši. Samo ako nam dobrovoljno narod nešto da, može se uzeti. Sami nikako. Dešavalo mi se da noću idem kroz šljivik, da me šljive po licu udaraju, naročito kad idem konjem, a da nijednu ne uberem. Iako je noć, pa niko ne bi vidio, iako se prazan stomak grči.

Na konju, sa djetetom, lagano pratim kolonu. Malo sam odsutna i nešto zamišljena. Trže me iznenadno i razdragano cikanje moje djevojčice. Pružilo dijete ručice uvis prema trešnji punoj zrelog ploda. Steže i opušta šake i sva treperi od radosti. Na licu osmijeh i pokreti usnama koji pokazuju želju za hranom. Nikad nije vidjelo trešnju ni na slici. Niti ma kakav plod crven, ili sličan trešnji. Rođena je početkom novembra, rasla u planinama i snegu. Pitominu je jedino vidjela u aprilu, kad sam stigla u Nikšićku župu u Šipačno. Nikakvih voćki još nije bilo. Sad joj je osam mjeseci. Otkud tako snažna želja za ovim crvenim plodom? Otkud zna da je to zrelo, da je to nešto prijatno i lijepo? Instinkt. Da li je moguć takav prirodan nagon? I dok tako razmišljam, hvatam joj ručice, ljubim ih, i savijam prema grudima, a glavicu zaklanjam da ne gleda trešnje. Da je na taj način moje srce poželjela — dala bih joj ga. A trešnje? Nisu naše. Ne smemo ih dirati, dok neko ne ponudi. A niko ih nije ponudio. Zavaravam je, skrećem joj pažnju na druge stvari i požurujem konja, da pobjegnem od crvenih trešanja.

Prošlo je preko trideset godina, a još nisam pobjegla od crvenih trešanja. Svake godine, kad vidim prve vezice crvenih trešanja na tezgama, na pijaci — pobjegnem. I tako svake godine. Bježim, ali pobjeći ne mogu."