Teodora Marković poznatija kao Dora Mar, kćerka uglednog hrvatskog arhitekte Josipa Markovića, od najranijih dana suočavala se sa životnim izazovima koji su oblikovali njen unutrašnji svijet. Činilo se da je patnju prihvatila kao neizbježan dio postojanja, poistovjećujući je sa samim životom.


Djetinjstvo je provela između Argentine, gdje su živjeli njeni roditelji, i Francuske, gdje su je odgajali baka i djed. Neprestane selidbe, razdvojenost od porodice i osjećaj nepripadanja ostavili su dubok trag na njenoj psihološkoj stabilnosti.


Vremenom je izrasla u osobu izražene fizičke ljepote, ali i dubokih unutrašnjih nesigurnosti. Patila je od anksioznosti i depresije, teško nalazila stabilnost i često gubila sopstveni identitet u odnosima s drugima.


Da su životne okolnosti bile drugačije, možda bi pronašla bar djelić lične sreće. Međutim, sudbina ju je spojila s Pikasom, a ono što je uslijedilo ostalo je obilježeno tugom.


Znajući da Pikaso posjećuje to mjesto, Dora je sjedila u društvu prijatelja odsutno se igrajući nožem zabadajući ga između prstiju i čekajući susret... Kako se pokazalo, bio je to susret sa sudbinom.


U jednom momentu, umjetnica je promašila. Nož je zabila u prst. Krv je potekla. Pikaso je bio očaran divljom ljepoticom koja se tako lako igrala na oštrici noža i skoro pa uzbuđen prizorom elegantne rukavice natopljene krvlju.


Maramicom je zaustavio Dori krv, a rukavicu uzeo i stavio u džep. Kažu, čuvao ju je kao najveću amajliju u ateljeu do kraja života.


Pogledi su im se sreli. Strast i magnetska privlačnost buknuli su skoro istovremeno. Od tog trenutka za Doru je postojao samo on. Od tog trenutka, za Pabla je postojala samo ona... bar za neko vrijeme...


Incident s nožem kao da je predvidio da će veza Dore i Pikasa biti sve samo ne mirna. Umjetnik, skoro 30 godina stariji od umjetnice, u tom trenutku iza sebe je već imao bezbroj ljubavnih avantura, propali brak s ruskom balerinom Olgom Hohlovom i vezu sa svojim modelom, lijepom Marijom Terezom Valter.


Afera Dore Mar i Pikasa počela je skoro momentalno po njihovom upoznavanju. Slikar je pronašao novu muzu i nije krio oduševljenje novom ljepoticom u svom svijetu.


Bilo je neizbježno da se dvije ljubavnice sretnu. To se dogodilo upravo u Pikasovom ateljeu. Očekivano, pale su teške riječi, bilo je tu i šamara, a Dora i Marija su se na kraju i bukvalno potukle. Slikar je uživao.


– Neka bolja pobijedi – rekao je.


Ta “bolja”, makar u tom sukobu, bila je Dora. Nakon tuče ona se uselila u Pikasov stan. Marija Tereza morala je da se iseli sa sobom odvodeći i kćerku Maju koju je imala s Pikasom.


Sukob dvije žene Pikaso je ovjekovječio na slici “Borba u kavezu” na kojoj je prikazao dvije golubice – crna koja je predstavljala Doru Mar čerupala je i pobjeđivala bijelu pticu koja je simbolizovala Mariju Terezu.

Žena koja plače


Kao nekada Olga, Marija Tereza i sve potonje Pikasove ljubavnice, i Dora je postala slikareva muza. Njena senzualnost i osjetljivost postale su njegova nepresušna inspiracija. Tokom burne veze koja je trajala skoro cijelu deceniju, Pikaso je naslikao desetine Dorinih portreta.


Na svima je prikazana kao “žena koja plače” – ljepotica tužnih, krupnih očiju koje izjeda neki unutrašnji nemir kome ne može da pronađe lijek, pa samim tim ni mir za kojim toliko čezne. Pikaso je govorio kako nikada ne bi mogao da naslika Doru kao “ženu koja se smije”. Za njega, ona je uvijek bila u suzama – lijepa, ali očajna i duboko usamljena.


Upravo osjećanje otuđenosti progonilo je Doru čak i u trenucima najveće bliskosti s Pikasom. Hiperosjetljiva i nesigurna, u njemu nije pronašla oslonac već prije mučitelja koji kao da je produbljivao strahove uživajući u njenim slabostima.


Ova veza, iako zahtjevna i destruktivna, bila je plodonosna. Godine 1937. Pikaso je naslikao “Gerniku”, svoje najpoznatije djelo. Dora Mar bila je jedini fotograf koji je zabilježio stvaranje ove slike od početka do kraja, a čak je i sama naslikala jedan manji dio kompozicije. Daleko politički osvještenija od svog ljubavnika, Dora je, smatraju istoričari, i bila ta koja je dala ideju za sliku i usmjeravala Pikasa tokom njenog stvaranja.

Ljubav zbog koje se odrekla snova


Pikaso je bio zahtjevan partner. Ljubomorno je čuvao Doru samo za sebe insistirajući da ostavi fotografiju i isključivo se posveti slikarstvu. Dora je na kraju popustila, odrekavši se oblasti u kojoj je bila svoja i originalna i okrenuvši se slikama koje su, u njenoj izvedbi, bile tek blijeda kopija Pikasovog stila.


To, sve češće svađe s ljubavnikom kome je dosadila i koji je, kao i mnogo puta prije, počeo da se zanima za druge žene, kao i činjenica da nije mogla da ima djece, doprinijeli su sve lošijem psihičkom stanju Dore Mar.



Kao nekada Marija Tereza, i Dora Mar je morala da se pomiri s činjenicom da je Pikaso pronašao novu, mlađu ženu koja ga je očarala. Ostavio ju je zbog 40 godina mlađe slikarke Françoise Gilot. Bilo je to 1943. iako je njihova veza uz prekide potrajala sve do 1945. godine.


Ostavljena, Dora je doživjela nervni slom i dugo se nije oporavila. Navodno, psihijatar koji ju je liječio pokušao je i tretmane elektrošokovima iako su oni u to vrijeme već bili zabranjeni.


Pikaso joj je kupio kuću u kojoj je živjela potpuno izolovano, sama i udaljena od svega zemaljskog, okružena predmetima koje joj je voljeni partner poklonio i sjećanjima na njega. A onda se pričalo da joj je Pikaso pronašao ljubavnika koji će da je utješi i kako bi je udaljio od sebe i zaštitio se od te posesivnosti.


Tek nakon smrti Dore Mar 1997. otkriveno je da je umjetnica u nekom trenutku poslije raskida s Pikasom ipak nastavila da stvara. U godinama koje su uslijedile, njene slike i fotografije na aukcijama dostigle su ogromnu vrijednost. Za života, umjetnica ih nije javno izlagala.


Inspiraciju je pronalazila u intimnim odnosima s Pikasom. U jednom spisu je istakla kako je uživala da je on tokom seksualnog čina ponižava, a da je to i njega ispunjavalo.


Teodora Marković, poznata po imenu Dora Mar, bila je kćerka čuvenog hrvatskog arhitekte i odrasla je na relaciji Argentina – Francuska. U Argentini su joj živjeli roditelji, a u Francuskoj baba i djed, pa je od najranijeg djetinjstva putovala između Evrope i Latinske Amerike. Izrasla je u pravu ljepoticu, međutim, s brojnim psihičkim problemima. Patila je od anksioznosti i depresije i navodno se nikad nije smijala.


Upisala je studije slikarstva u Parizu, ali se ubrzo prebacila na fotografiju i sa samo 24 godine otvorila samostalni studio. Tad je i uzela umjetničko ime Dora Mar jer je "zvučalo više šik i umjetnički". I dok su svi muškarci lomili noge oko nje, ona je bila riješena da osvoji nikog drugog do Pikasa, koji je već tada bio na glasu kao veliki ženskaroš i stariji od nje punih 26 godina.


Sreli su se 1936. na terasi jednog pariskog kafea. Ona je sjedila u društvu prijatelja i igrala se nožem koji je zabadala između prstiju. U jednom momentu je omašila, nož se zabio u njen prst i krv je šiknula i natopila njenu rukavicu.


Pikaso je bio očaran divljom ljepoticom i uzbuđen njenom krvlju. Maramicom je zaustavio Dori krv, rukavicu uzeo i stavio u džep i čuvao je, kako se pričalo, kao najveću amajliju u ateljeu do kraja života.


(Stil)