Da, kod nas to zvuči skoro kao da ste rekli – prazna trpeza. Većina bi pomislila da glavni dio nedostaje. Ali, ako bismo zavirili u istoriju književnosti, otkrili bi kako su neki od najvećih pisaca posmatrali trpezu i smisao hrane iz potpuno drugog ugla. Iz onoga koji je lišen krvi i oslobođen nasilja. Za njih hrana nije bila tek gorivo, već moralni izbor i dio filozofije života.

Danas često čujemo floskulu „hrana za tijelo i dušu“, koja se uglavnom koristi da opiše neku hranu u kojoj izuzetno uživamo. Ali kako blagotvornim za dušu, i naš dublji doživljaj života, možemo uopšte da nazovemo tanjir ispunjen smrću i patnjom nedužnih bića?

Tolstoj – paralela između klanica i ratova

Lav Nikolajevič Tolstoj, pisac beskrajnih romana i misli za vječnost, u odnosu prema hrani je vidio ogledalo ljudske duše. Njegove čuvene riječi moćno odzvanjaju i danas:

„Sve dok postoje klanice, biće i bojišta.“

Za Tolstoja, komad mesa na tanjiru bio je produžena ruka rata. Mir nije mogao početi ni u društvu, ni u čovjeku, sve dok se nije gradio na trpezi – odricanjem od nasilja prema životinjama.

Džordž Bernard Šo – humor i ironija u službi saosjećanja

Džordž Bernard Šo, britki genije scene i riječi, na pitanje o tome kako preživljava bez mesa, samo bi se nasmijao:

„Ljudi kažu da ne mogu da žive bez mesa. Ja kažem – probajte. Ja sam živi dokaz!“

Živio je 94 godine, pun intelektualne snage i duhovitosti, uvjeren da je i ishrana bez mesa tome doprinijela. Ostao je upamćen i po izreci:

„Životinje su moji prijatelji… a ja svoje prijatelje ne jedem.“

Njegov humor nije bio samo književna igra, već oružje u službi saosećanja.

Kafka – duhovno oslobađanje

Franc Kafka, vječiti tragač za smislom, tek je u odraslom dobu postao vegetarijanac. Taj korak doživio je kao duboko oslobađajući. Uživao je posmatrajući ribice u akvarijumu u Berlinu sa novopronađenim spokojem, rekavši:

„Sada vas mogu posmatrati u miru – jer vas više ne jedem.“

U toj rečenici ogleda se i njegova filozofija – prestati nanositi bol vodi promjeni načina posmatranja svijeta.

Šelijevi – romantičarski san

Meri Šeli i Persi, njen suprug i romantičarski pjesnik, sanjali su o svijetu u kome nasilje nije na trpezi. Persi je u svom eseju pisao da je prirodna ishrana biljna i da u njoj leže zdravlje i pravda. Meri je, pak, u čuvenom romanu „Frankenštajn“ svom „Stvorenju“ stavila u ruke bobice i orahe za hranu, umjesto mesa. Čak je i čudovište, u njenom viđenju, bilo plemenitije od čovjeka.

Singer – glas onih koji nemaju glasa

Isak Beševis Singer, majstor priče i Nobelovac, verovatno je bio najglasniji književni glas životinja u 20. vijeku. Govorio je u njihovu zaštitu beskompromisno, a njegove čuvene riječi zvučale su naročito snažno:

„Za životinje je sav svijet oduvijek bio holokaust.“

Singer se gadio ljudskih argumenata o „praktičnosti“ jedenja mesa, videći to kao izgovore. U svom stilu poručivao je:

„Ljudi kažu: moramo jesti da bismo živjeli. Ali životinje takođe žele da žive. Nema opravdanja da im oduzimamo život.“

Trpeza budućnosti

Šta nam govore ovi glasovi iz prošlosti? Da je sto bez mesa zapravo sto prepun smisla. Da je hrana mnogo više od ukusa i navike – ona je priča o svijetu kakav želimo da gradimo i u kome želimo da živimo.

Ako su Tolstoj, Šo, Kafka, Šelijevi, Singer i mnogi drugi osjećali da se ljudskost mjeri i na tanjiru, zar nije vrijeme da i mi zastanemo i upitamo se – šta zapravo sa mesom stavljamo na svoj sto?

Možda ćemo, ako se zaista iskreno zapitamo, otkriti baš kao i oni, da je u bobici grožđa, zrnu graška ili u kriški hljeba više mira nego u bilo kom komadu mesa. Jer, kako bi to Bernard Šo rekao – možda mislimo da ne možemo bez mesa… ali jedini način da to saznamo jeste da probamo, piše PlantBased.