Jovanka Broz bila je nevjerovatna žena koja se jednom rađa, prema mišljenju mnogih istoričara. Znala je sve, a ćutala. Jedan od rijetkih ljudi koji je imao priliku čak nekoliko puta da razgovara sa udovicom Josipa Broza Tita u njenim posljednjim godinama života bio je novanar Senad Pećanin. Upravo njemu je nekadašnja prva dama Jugoslavije otvorila ne samo vrata svoga doma, već i duše, otkrivši mu mnoge stvari koje su je tištile, ali imala je jedan uslov - ništa nije smio da otkrio dok bude živa.

“Na početku novinarske karijere, u drugoj polovini osamdesetih prošlog vijeka, bio sam veoma ambiciozan i još više naivan. Prilikom jednog boravka u Beogradu saznao sam adresu na kojoj živi Jovanka Broz, udovica tada još uvijek 'najvećeg sina naših naroda i narodnosti', i zapucao sam pravo na Dedinje, po parče novinarske slave”, istakao je Pećanin.

Međutim, tada nije uspio da dopre do Jovanke, ali nije odustao.

“Čim sam se vratio u Sarajevo, poslao sam preporučeno pismo Jovanki Broz, predstavio se, objasnio da sam dolazio jer želim napraviti intervju, te je zamolio da prihvati moju molbu i javi mi termin koji njoj odgovara. Dobro se sjećam kako sam se osijećao važnim pred službenicom u glavnoj zgradi sarajevske Pošte na Obali, vidno zbunjene kad je pročitala ime Jovanke Broz na preporučenom pismu koje sam predavao.”

Prvi susret sa gospođom Broz

"Bio je 13. juli 2009. godine i učinilo mi se da se pred nama ukazala istorija. Velike naočare, punđa pod maramom, vedra, nasmijana, snažna, energična, u prugastoj košulji, dugačkoj suknji, nalakiranih noktiju, sa satom na ruci – grlila se i ljubila sa Rasimom Ljajićem, ne skrivajući radost što ga vidi. U prostranom hodniku bili smo nas troje i ja sam čekao da se predstavim. Kad su završili pozdravljanje, okrenula se meni. Rasim je rekao da sam njegov prijatelj iz Sarajeva. Srdačno mi je pružila ruku, rekao sam moje pravo ime i prezime, a ona me je prodorno pogledala u oči.

'Vi ste meni odnekud poznati', rekla je Jovanka, ne skidajući pogled sa mene. Sve sam očekivao, ali takvu reakciju – ne. “Nemoguće, ne znamo se… Ne možete me znati, ja sam iz Sarajeva…”, zbunjeno sam odgovarao. Kroz glavu mi je u tom trenutku prošlo: nije valjda da je gledala jednu dijalošku emisiju na Prvom programu TV Srbije u kojoj sam bio gost prije dvadesetak dana. Rasim je prekinuo njen ispitivački pogled uperen u mene, pitajući je da li su dolazili majstori da postave satelitsku antenu na krov.

“Jesu, postavili su je prije dva dana. Sad imam sve kanale, a do prije dva dana sam mogla da gledam samo Prvi program TV Srbije”, kroz smijeh je odgovorila Jovanka Broz i uvela nas u dnevnu sobu.

Kako je izgledala kuća u kojoj je živjela

I dnevna soba je odavala isti utisak kao i ostatak kuće. A ta kuća na Dedinju, od nekih 750 kvadrata, koja je nekad očito bila prava vila, izgledala mi je kao neka osamdesetogodišnja starica iz čijih se crta lica i držanja vidi da je nekada bila prelijepa djevojka. Ona je, ta vila, bila oronula i gdje god da pogledate, vidite nekadašnju raskoš u odmakloj fazi propadanja.

“Vidite gdje ja živim”, uhvatila je moje poglede Jovanka. “Da nije bilo Rasima, ovdje bi još prokišnjavalo. Sad su popravili krov, nakon što je Rasim poslao majstore. Nije bilo grijanja ni u jednoj prostoriji. Znate kako sam se grijala? U ove plastične čaše bih sipala vrelu vodu koju bih ugrijala na šporetu, pa sam ih napunjene stavljala u krevet. Nekoliko puta sam se opekla…”

Bio sam zbunjen. Nisam znao šta da kažem. Rasim je prekinuo neugodnu tišinu, pitajući je kako idu radovi koji su u toku. Cijela kuća vapila je za rekonstrukcijom. Onda joj je Rasim rekao da sam ja njegov prijatelj iz Sarajeva, da sam svratio kod njega, te da sam ga zamolio da me povede, s namerom da organizujem postavljanje satelitske antene ukoliko ne bude postavljena.

“Iz Sarajeva ste… E, dobra naša Bosna… Prije dva dana sam gledala snimke iz Srebrenice, godišnjica. To je naša bruka i sramota. Ali, da znate, nije kriv samo Milošević! General Ljubičić je stvorio Miloševića i omogućio da napravi zlo koje je napravio! Da nije bilo Ljubičića, ne bi bilo ni Miloševića!”, glasno je govorila Jovanka.

Ja još ne mogu da dođem sebi. Ne znam kako da se ponašam, ima li smisla da je sad zaspem pitanjima. Odlučujem se za neku “srednju varijantu”, između novinarske i “obične” radoznalosti, valjda neće biti sumnjivo: “Gospođo Jovanka, jeste li Vi i Tito mogli pretpostaviti da će se Jugoslavija tako krvavo raspasti?”

“Ništa mi mogli učiniti nismo. Najviše su odgovorni Ljubičić i Dolanc! Znate li Vi da smo vidjeli u jednom izvještaju upućenom Titu, početkom sedamdesetih godina, da je Dolanc na jednom skupu u Sloveniji rekao da svi regruti treba da služe vojni rok u svojim republikama? Tito se strašno razbjesnio, otkazao je planiranu posjetu Sloveniji i zatražio da slovenačko rukovodstvo dođe tim povodom kod njega na razgovor. Međutim, kroz nekoliko dana, Titu se javila Vida Tomšič i rekla da oni neće dolaziti, da će to sami raspraviti u Sloveniji, da su formirali radnu grupu kojoj predsedava Miha Marinko… Oni su već tada otvoreno ignorisali Tita”, rekla je ona.

Nisam mogao da vjerujem da se Jovanka s takvom lakoćom sjeća imena takvih epizodista kao što su Vida Tomšič i Miha Marinko! Bio sam fasciniran, srećan što sam u prilici da ovo slušam i očajan što pojma nemam kad ću i kako ovo moći objaviti. Vidi se da Jovanka sa velikim užitkom, bez ikakvog naprezanja, govori o ključnim istorijskim ličnostima i događajima u bivšoj zajedničkoj državi, potpuno svesna učinka koji izazivaju njene reči i utiska koji ostavlja na sagovornika.

Ne znam kako da se ponašam. Imam milion pitanja, ne znam koje bih postavio, a i da znam, ne znam kako da to učinim a da ne izgleda baš novinarski… “Gospođo Jovanka, a Titova ideja o kolektivnom Predsjedništvu Jugoslavije…”

“Nije to bila Titova ideja”, žustro me prekida. “To su izmislili, to nije bila Titova ideja, to su oni proturili kad su ga kidnapovali, kad više nije mogao da im se odupre! Tito je znao da to ne može funkcionisati, gdje je kolektivna odgovornost tu nema odgovornosti! Oni su to proturili kad je već bio na liječenju. Tito je želio da ga naslijedi Kardelj, ali je on umro. Nakon njega je imao povjerenja u Bakarića, ali mu nisu dozvolili…”

“A koga je Tito najviše volio od bosanskohercegovačkih rukovodilaca?”, upitao je. “Najviše je volio Rata Dugonjića. A puno smo voljeli i Dizdarevića…”, rekla je, “Raifa?”, upitao sam, “Ne, ovog drugog, Nijaza. Njega je puno Tito volio, a i ja sam ga voljela. Uvijek kad smo išli u državne posjete u arapske zemlje, Tito je tražio da on ide sa nama. Sjećam se jednog divnog putovanja Galebom i našeg druženja. A Nijaz je tek bio dobio sina, bio je beba, ja sam ga držala u pelenama…”

“Srđana?”, upitao sam.

“Jao, jeste, Srđana! Meni je bilo drago što mu je dao to ime… Mi smo mnogo voljeli Bosnu, uvijek smo rado išli… Sjećam se i Ilidže i Bugojna… A sa nama je išao i Petar Stambolić. On je bio mnogo smiješan, zvali smo ga Pera Konj. Jednom je bio sastanak kod Tita, bilo srbijansko rukovodstvo, razgovaralo se o privrednoj reformi koja je pokrenuta ‘65. Na sastanku je bilo riječi o izgradnji puteva, zašto se kasni. I Tito nakon sastanka uzme Peru, sjedne za volan automobila, on da vozi, stavi Peru Konja pored sebe i krene put Šapca, da se uvjere kakvi su putevi. A putevi su bili loši, puni rupa, a Pera je bio visok – kad sjedi, glavom dodiruje krov automobila. A Tito onda namjerno ide na rupe, i Pero se vratio izubijane glave. Tito se puno smijao…”, priča Jovanka, grohotom se smijući, kao da je oduševljena što se sjetila ove epizode.

Ne mogu da izdržim a da je ne pitam: “Gospođo Jovanka, pišete li Vi ovo, jeste li ostavili zapisano? Nisam siguran da ste svjesni koliko su ovo zanimljiva i dragocjena svjedočenja o ključnim ličnostima i događajima?”

Po prvi put je duboko uzdahnula i njeno lice kao da je promijenilo zdravu, jedru boju.

“Eh, kad bi Vi znali… Ja sam bila počela nešto da bilježim. I znate šta se desilo? I kupatilo su mi ispreturali da pronađu to što sam zapisala. Njih je strah od istine, strah ih je da se sazna šta su uradili. Nije vrijeme još, najvažnija je glava…”

Ne mogu da se otmem utisku da je Jovanka jako preplašena. Uvjerena je da bi njeno svjedočenje dovelo do dramatičnih potresa na političkoj sceni. S obzirom da duže od 30 godina živi bez ikakvih dokumenata, da su joj kretanje i komunikacija ograničeni, nije ni čudo da tako misli. Tokom razgovora pridružila nam se i Jovankina sestra Nada. Ona najviše brine o njoj i pomaže joj u kući. Osjećam nelagodu od Nadinog pogleda, kao da osjeća da sam novinar. Sat vremena mi je proletjelo kao minut. Jovanka govori razdragano i kao da bi i ona željela da razgovaramo još satima. Ipak, Rasim ustaje, Jovanka mu zahvaljuje za sve što čini za nju. Ona ljubi Rasima, ja ljubim nju, zahvaljujem na gostoprimstvu i nepozvan najavljujem da ću opet doći sa Rasimom.

Druga posjeta i srdačan doček

– Drugog septembra 2009. ponovo sam sa Rasimom Ljajićem bio kod Jovanke Broz. Dočekala je srdačno ne samo Rasima nego i mene. Poljubio sam je i predao cvijeće i poklone koje sam ponio iz Sarajeva – odabrao sam jedan tanki džemper i baklave.

Bila je veoma razdragana, skoro euforična. Rasimu se ponovo obradovala kao svom najrođenijem, ali sam ubrzo shvatio da postoji još jedan razlog za takvo Jovankino raspoloženje. Naime, u dnevnoj sobi sjedila je gospođa koja se srdačno pozdravila sa Rasimom, a on me upoznao sa njom. Bila je to Dženifer Braš, otpravnica poslova Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji. Nisam ni slutio da prisustvujem istorijskom događaju: bio je to prvi put nakon više od 30 godina, otkako se Jovanka Broz nalazila u izolaciji, da je imala priliku da razgovara sa stranim diplomatom.

Gospođa Braš je dobro govorila “bosanskosrpski” jer je svojevremeno kao američki stipendista stažirala na sarajevskom Fakultetu političkih nauka. Na stolu se nalazilo nekoliko vrsta sokova u tetrapaku, a Jovanka se pobrinula da Rasim i ja ubrzo dobijemo čaše. Atmosfera je bila prijatna, a meni i ugodnija nego prilikom prve posjete: sada nije bilo Jovankine sestre Nade i njenog ispitivačkog pogleda kojim me od početka podozrivo premjeravala.

Jovanka je, kao i prilikom našeg prvog susreta, bila vrlo raspoložena za razgovor. Niko od nas nije ni slutio da će službene bilješke koje će o razgovoru napraviti američka otpravnica poslova Braš nakon petnaestak mjeseci postati globalno dostupne. Zasluge za to pripadaju Žulijanu Asanžu i njegovom Vikiliksu, koji je među hiljadama službenih, tajnih depeša američkih zvaničnika objavio i izvještaj Brašove o razgovoru sa Jovankom Broz.

Iz tog Vikiliksovog izvještaja otkrio sam da nisam samo ja bio ushićen memorijom, britkošću, informiranošću, šarmom i znanjem koji je demonstrirala Titova udovica u skoro devedesetim godinama. Utisak Amerikanke koja je tih sedmica u odsutnosti ambasadora bila na čelu diplomatskog predstavništva svoje zemlje u Beogradu bio je praktično identičan mome (“Sa enciklopedijskim poznavanjem svjetskih događaja, s obzirom da su ona i njen muž imali ulogu u mnogim od njih, Jovanka je pokazala britkost uma i zavidnu harizmatičnost”).

Na početku razgovora, Jovanka nas je sve iznenadila rekavši da je njen otac bio američki državljanin. Objasnila je da je proveo 25 godina radeći fizičke poslove u Americi, pri čemu je samo dva puta dolazio u posetu porodici. Objašnjavajući da je i to poseban razlog zbog kojeg voli Ameriku, Jovanka je dodala:

“Moja najbolja državnička posjeta sa Titom bila je posjeta predsjedniku Kenediju mjesec dana prije atentata.” Kao da govori o događaju od prije nekoliko, a ne prije skoro 50 godina, Jovanka je dodala da su tom prilikom proveli 12-13 dana u Americi, uključujući tu i Univerzitet Prinston radi posjete velikom Džordžu Kenanu, gdje je Tito bio okružen najblistavijim američkim umovima. (Ovdje moram da napravim jednu digresiju. Kada sam 2000. godine bio počašćen mogućnošću da posjetim slavnog američkog ekonomistu Džona Keneta Galbrajta u njegovoj kući na Harvardu, pričao mi je i o Titu. Upečatljiv mi je bio sljedeći detalj: kada je Tito prvi put poslije Drugog svetskog rata dolazio u službenu posjetu Americi, iz Bijele kuće su pozvali Galbrajte da iz Masačusetsa dođe na večeru koju američki predsjednik priređuje u Titovu čast. Prihvatio je poziv nakon što je dobio objašnjenje: američki domaćini su u pripremi posjete pitali Beograd da li Tito želi da upozna nekog od poznatih Amerikanaca, na šta je stigao odgovor da jugoslovenski predsjednik osobno poručuje da ima želju da upozna – Galbrajta!)

No, Kenedi nije bio jedini američki predsjednik kojeg je Jovanka upoznala. Sa sjetom u glasu nastavila je: “Uživala sam i u susretu sa predsjednikom Niksonom i to je bilo moje posljednje državničko putovanje prije nego što su me odvojili od Tita.”

I u ovom razgovoru Jovanka je uživala u pažnji s kojom su svi u sobi slušali njene reminiscencije na istorijske događaje i ličnosti koje su obilježile epohu. Upitana od Brašove o posjeti Beogradu ruskog predsjednika Vladimira Putina povodom obilježavanja učešća Sovjetske armije u oslobađanju Beograda, Jovanka je odgovorila:

“Rusi preuveličavaju njihovu ulogu. Partizani su oslobodili Beograd, a sovjetska uloga bila je ispomoć. Rusi su bili na putu za Berlin iz Bugarske, preko Beograda i Budimpešte, i njihova uloga u porazu Nijemaca u Beogradu nije bila odlučujuća. Štaviše”, nastavila je Jovanka, “sovjetsko ponašanje nakon rata bilo je velika glavobolja za Tita. Sovjeti su se ponašali kao okupaciona sila, što je bilo uvredljivo jer smo mi sebe oslobodili. Oblast oko Beograda je bila puna pljačkaša iz Sibira i centralne Azije koji su mislili da imaju pravo na naše partizanke. Situacija je bila toliko loša da je Milovan Đilas morao ići kod Staljina lično da traži od njega da zaustavi silovanja jugoslovenskih žena. I znate šta mu je Staljin odgovorio? Rekao je: ‘Momci će uvijek biti momci, bili su u ratu i potrebno im je malo opuštanja’.”

Nastavila je opservacijom da su Tito i drugi jugoslovenski komunisti koji su boravili u Rusiji prije Drugog svetskog rata bili razočarani sovjetskim komunizmom, te da Tita nije trebalo posebno hrabriti da izađe iz Kominterne i okrene leđa Sovjetskom Savezu 1948. godine. Jovanka je dodala kako misli da je i Staljinu laknulo kada je Tito napustio Kominternu, jer se bojao da bi Tito mogao biti njegov rival u predvodništvu međunarodnog komunističkog pokreta. “Ovdje ljudi nemaju pojma kako je to imati posla s Rusima i mislim da je to velika greška u srpskom razmišljanju”, zaključila je ovu temu Jovanka.

Optužba Dobrice Ćosića

A onda je američka otpravnica poslova pitala o stavu povodom optužbi Dobrice Ćosića da je Tito bio anti-Srbin, nudeći uklanjanje Aleksandra Rankovića 1967. i Ustav SFRJ iz 1974. godine kao dokaze.

“Tito nije bio anti-Srbin, iako je njegova majka bila Slovenka, a otac Hrvat. Ranković je sklonjen zato što je bio uhvaćen u prisluškivanju Titovog ureda i rezidencije. Tito se uvijek žalio da je Ranković otišao predaleko u špijuniranju. S druge strane, Kardelj je bio anti-Srbin i često je uvjeravao Tita da je mala Srbija dobra za Jugoslaviju. Tito mu je odgovarao da začepi! No, namjera Ustava iz ‘74. nije bila da smanji Srbiju”, odlučno je odgovorila Jovanka.

Na rastanku, Jovanka je rekla službenici američke ambasade da pomno prati američku predsjedničku kampanju i da je veliki navijač Baraka Obame. Dodala je da je veoma impresionirana kako se Obama odnosi prema supruzi. Zamolila je Brašovu da prenese poruku o tome u kako ponižavajućim uslovima živi nekadašnja Prva dama u Srbiji.

Na kraju nas je, nakon što je poljubila Rasima, rekla: “Kad bi Srbija imala još jednog političara kao što je on, mi bismo mogli postići nešto. Ali, za sada, Ljajić je jedino svjetlo na srbijanskoj političkoj sceni.”

Treća i najambicioznija posjeta

Treći put, krajem 2011. godine, dogovorio sam s Rasimom da u posjetu Jovanki dođem puno ambicioznije. Naime, rekao sam mu da ću povesti i TV ekipu, s namjerom da nagovorim Jovanku da snimimo makar i kraći intervju. Snimateljima sam rekao da sačekaju u autu ispred Jovankine kuće. Srdačno je dočekala i Rasima i mene, a u dnevnoj sobi smo zatekli delegaciju Skupštine Beograda. Obećavali su joj pomoći u sređivanju oronule kuće, a Jovanka im je odgovarila da je Rasim Ljajić jedini od svih političara koji je održao obećanje.

Kada je beogradska gradska delegacija otišla, Jovanki sam predao poklone koje sam donio iz Sarajeva. Posebno se obradovala kopijama čitulja iz sarajevskih dnevnih novina u kojima Bosanci i Hercegovci svakog 4. i 25. maja odaju počast predsjedniku Titu. Bila je iskreno ganuta. Znao sam da je u međuvremenu, nakon više od 30 godina, dobila ličnu kartu i pasoš, pa sam je pozvao da dođe u Sarajevo. Predložio sam joj da bude moj gost, obećavajući joj niz prijatnih susreta i iznenađenja. Slatko se smijala mojoj ideji, činilo mi se najviše zbog toga što još nije vjerovala da posjedovanje ličnih dokumenata zaista znači slobodu kretanja. Predložio sam joj i da napravimo makar kratki razgovor za televiziju, ali je ona ljubazno odbila moju molbu: “Možda ćemo nekad to napraviti. Još nije vrijeme.” Lomio sam se, ali sam procijenio da bi bilo nepristojno da joj kažem kako možda i nećemo imati vremena za snimanje, s obzirom na njene godine.

Ipak, naš treći susret je bio i najopušteniji. Donijela je nekoliko fotoalbuma, u kojima su hronološki bile poredane fotografije na kojima je Jovanka bila sa Titom. Bio sam fasciniran njenom ljepotom iz mlađih dana. Tito je, defnitivno, znao da izabere: Jovanka je na tim fotografijama bila jedna od najljepših žena koje sam ikada vidio. Radilo se o rasnoj ljepotici, poput Sofije Loren iz mlađih dana. Rekao sam joj to, vidjelo se da joj kompliment prija, glasno se smijala. Listajući albume, u jednom trenutku sam joj rekao nešto što mi je tada zaista palo na pamet, a još ne znam otkuda: “Gospođo Jovanka, Vi meni jako ličite na Tita!” Ponovo se grohotom nasmijala.

Rod Nikole Tesle

Ne znam kako smo u razgovoru došli do Nikole Tesle, ali mi je ispričala dve storije o njemu o kojima nikad nisam čuo, niti pročitao.

“Baba Nikole Tesle zvala se Sofija Budisavljević, rođena je u kući u kojoj sam se i ja rodila, u selu Pećancima, u Lici. Ona je rodila Teslinu majku Đuku i po njoj je Tesla moj rođak. Moji su održavali bliske veze s Teslinim ocem Milutinom, koji je bio sveštenik u selu Smiljan kod Gospića, u Lici. Kako su moji bili imućniji od njegove porodice, Nikola je kao mali često boravio kod njih. Jednom je, kao dječak od desetak godina, čuvao kod mojih stado ovaca. Kako se naglo naoblačilo, počelo je sijevati i padati kiša, Tesla se sa stadom sakrio pod krošnju velikog drveta. No, ubrzo je tu udario grom, Nikola je nekako preživio, ali je grom ubio sve ovce u stadu. Moj deda je mnogo volio Nikolu i nije puno tugovao za ovcama. Nakon nekoliko dana, Tesla mu je rekao da je on, Nikola, kriv za udar groma i pogibiju ovaca. Deda ga je pitao kako to misli, a on mu je odgovorio da je nešto eksperimentisao tako što je jednom ovnu spojio rogove navojima metalne žice, čime je privukao grom.”

Bez daha smo Rasim i ja slušali ovaj nepoznati detalj iz Tesline biografije. No, nije bio nepoznat samo nama. Kada sam, dvije godine kasnije, Vladimiru Pištalu, autoru sjajnog romana Tesla, portret među maskama ispričao Jovankino svjedočenje, bilo mu je istinski žao što nije znao za ovu priču. Bila mu je nepoznata, iako je godinama vrijedno sakupljao detalje iz života ličkog genija.

Kad je vidjela kako nas je impresionirala pričom o Tesli, Jovanka nam je ispričala još jedan detalj iz njegove uzbudljive biografije, ovaj put iz njenog američkog djela. “A znate li kako je The New York Times objavio prvi tekst tokom rata o tome da se u Jugoslaviji partizani, a ne četnici, bore protiv nacista? Tesla se u New Yorku družio sa svojim nećakom Savom Kosanovićem, koji će poslije rata postati prvi jugoslovenski ambasador u Vašingtonu. Kosanović je Teslu informisao o partizanskoj borbi, prenoseći mu tačne informacije kojima je raspolagao. A Tesla je onda odlučio da pozove jednog svog prijatelja, tada mladog novinara The New York Timesa i prenese mu sve. Nakon toga je izašao prvi tekst o tome da se partizani bore protiv fašista. A znate li ko je bio taj mladi novinar, Teslin prijatelj?”, pitala nas je Jovanka.

Odgovorili smo da ne znamo, na šta nam je ona rekla, s razlogom pretpostavljajući kakav će šok izazvati njen odgovor: “Orson Vels!”

Ostali smo bez teksta. Nakon ovoga, skoro da sam izgubio strpljenje: “Gospođo Jovanka, molim Vas, jeste li svjesni da ovakva svjedočenja ne smiju ostati neispričana! Vi ste dužni javnosti ostaviti vaša saznanja, svjedočenja, informacije… Molim Vas, istorija Vas na to obavezuje.”

Ona se samo nasmijala, dodajući da još nije vrijeme da progovori o onome što zna. Pristojnost je nalagala da krenemo, iako je Jovanka odavala utisak da u razgovoru uživa, da joj godi naša fasciniranost. Srdačno se zagrlila i poljubila i sa mnom. Nadao sam se da to neće biti i naš posljednji susret, ali sam se pribojavao i drugačijeg raspleta. Iz još uvijek derutne kuće na Dedinju Jovanka Broz je otišla u istoriju", otkrio je prije više od deceniju čuveni novinar, nakon smrti najčuvenije prve dame za naših prostora, prenosi Stil.