Sve tri žene razvile su bolno zdravstveno stanje nakon porođaja zbog čega su izgubile kontrolu nad bešikom i crijevima.

Porobljene žene sa ovim stanjem držane su odvojeno od drugih radnika. Nije bilo lijeka. Anarhi, Betsi i Lusi je rečeno da će morati da žive sa bolom i sramotom svojih povreda do kraja života.

Muškarci koji su porobili Anarhu, Betsi i Lusi bili su frustrirani njihovim stanjem. Željeli su da pronađu lek, ne zato što im je bilo stalo do porobljenih žena, već zato što žene više nisu mogle da obavljaju težak posao koji bi zarađivao novac za svoje porobljene. Godine 1844. sva tri porobljivača su zatražila savjet doktora Džej Merion Simsa.

Kao i mnogi ljekari 1800-ih, J. Marion Sims je bio veoma zainteresovan za napredak medicine i eksperimentisanje. Bavio se svim vrstama medicine, od stomatologije preko pedijatrije do opšte hirurgije. Godine 1835. preselio se iz Južne Karoline u Alabama nakon što su dva njegova pacijenta umrla. Na kraju se nastanio u okrugu Montgomeri, gdje je skrenuo pažnju ljudi koji su porobili Anarhu, Betsi i Lusi.

Sims je nedavno otkrio novi način pozicioniranja hirurških pacijenata. Vjerovao je da bi mogao da izliječi Anarhu, Betsi i Lusi u roku od šest mjeseci. Dogovorio se sa njihovim porobljivačima da žene iznajme za vrijeme njihovog liječenja, tako da je imao potpunu kontrolu nad njihovim tijelima. Malo je vjerovatno da su Anarha, Betsi ili Lusi ikada imale priliku da pristanu na eksperimente koje su spremale da podnesu.

Lusi je bila prva od tri žene koja je bila podvrgnuta Simsovoj eksperimentalnoj operaciji. Operaciona sala bila je prepuna ljekara koji su željeli da gledaju proceduru. Nisu je pitali da li joj je prijatno da čudni muškarci posmatraju njenu operaciju. Lusi je dovedena u operacionu salu gola i vezana na stolu kako njeni nevoljni pokreti tokom operacije ne bi poremetili proceduru. Sims nije koristila anesteziju da bi otupila njen bol. To je dijelom zato što su se ljekari plašili da bi pacijenti mogli da umru od anestezije, a dijelom zato što se vjerovalo da crne žene ne doživljavaju bol na isti način kao bijele žene. Lusina operacija je trajala oko sat vremena, a ona je bila svjesna svakog minuta.

Nakon operacije, Lusi je dobila strašnu infekciju od uređaja koji je Sims stavio u njenu bešiku. Doživjela je dane ekstremne agonije. Sims je uspio da izliječi svoju infekciju, ali njena povreda nije zarasla. Operacija je bila neuspješna.

Mora se priznati da su ovi pomaci ostvareni kroz eksploataciju porobljenih ženskih tijela.

Betsi je bila sljedeća osoba koja je bila podvrgnuta Simsovoj operaciji. Kao i Lusi, Betsi je bila gola na operacionom stolu i nije joj davana anestezija. Ovog puta, Sims je koristio uređaj koji je izmislio za njenu bešiku, a Betsi nije doživjela istu post-hiruršku infekciju koju je pretrpjela Lusi. Ali Betsina povreda nije popravljena i ova operacija se takođe smatra neuspjehom. Anarha je posljednja operisana, sa istim rezultatima.

Kada su rezultati Anarhine operacije postali nadaleko poznati, lokalna medicinska zajednica je odlučila da je Sims bio neuspješan i prestala je da podržava njegove eksperimente. Anarha, Betsi i Lusi su ostavljene pod Simsovom kontrolom, jer su bez lijeka smatrane beskorisnim za svoje porobitelje. Radili su za porodicu Sims u periodima između procedura i oporavka.

Sims je odlučio da nastavi sa svojim eksperimentima iako su svi njegovi bijelci muški pomoćnici dali otkaz. Obučio je Anarhu, Betsi i Lusi da mu budu asistenti tokom operacija i naučio ih kako da se brinu jedni o drugima tokom oporavka. Odvojene od svojih porodica i zajednica, sa zdravstvenim stanjem koje ih je činilo društvenim izopćenicima, žene nisu imale drugog izbora nego da nastave saradnju sa Simsom. Vremenom su sami po sebi postali vješti ljekari.

Sims je eksperimentisao na Anarhi, Betsi i Lusi narednih pet godina. Takođe je dovodio i druge porobljene žene da eksperimentiše na njima. Nije mu nedostajalo pacijenata jer porobljene žene nisu dobijale odgovarajuću negu tokom trudnoće. Sims je kupio jednog pacijenta jer je njen slučaj bio jedinstven, a njen porobilac nije bio voljan da rizikuje svoje ulaganje u eksperimentalnu operaciju. Sims je praktikovao svoju proceduru na ukupno 12 žena, ali su samo Anarha, Betsi i Lusi navedene u njegovim objavljenim izvještajima.

U ljeto 1849. Sims je izveo Anarhinu 30. operaciju. Koristio je sve nove alate i tehnike koje je razvio u posljednje četiri godine. Ovoga puta, Anarhina povreda je konačno zarasla i ona se potpuno oporavila. Ubrzo nakon što je usavršio svoju tehniku, Sims je zatvorio svoju bolnicu i preselio se na sjever. Anarha, Betsi i Lusi su se vratile svojim porobljivačima nakon pet godina odsustva i eksperimentisanja.

Godine 1852. Sims je objavio članak koji je izložio njegovu novu proceduru. Da bi se obratio široj publici, on nikada nije spomenuo da su žene koje je operisao porobljene ili da je imao potpunu kontrolu nad njihovim tijelima. Takođe nikada nije pomenuo da su žene u ropstvu postale vješti ljekari. Na ilustracijama koje su pratile njegov članak, prikazan je kako operiše bijele žene uz pomoć bijele medicinske sestre. Pacijent je takođe pokriven, u znak poštovanja koje Anarha, Betsi i Lusi nikada nisu dobile.

Simsov rad i članak revolucionirali su hirurške tretmane za žene i zaradili mu nadimak „otac moderne ginekologije“. Ali mora se priznati da su ti pomaci ostvareni kroz eksploataciju porobljenih ženskih tijela. Neki istoričari su tvrdili da su Simsovi pacijenti postali entuzijastični učesnici u njegovim eksperimentima, ali je važno zapamtiti da nisu imali izbora. Anarha, Betsi, Lusi i svi neimenovani pacijenti Džej Merion Sims zaslužuju da budu zapamćene kao majke moderne ginekologije, jer bez njihovog truda i bola Simsovo kritičko dostignuće ne bi bilo moguće.