Sultan Murat I stradao je od ruke velikog junaka, Miloša Obilića, a zanimljivo je da mu je Srpkinja – Čiček Hatun rodila nasljednika na kojeg je bio ljubomoran stariji brat, Bajazit I.

Nakon što je njegov otac sultan Murat I stradao u Kosovskoj bici 1389. godine, on je za novog sultana proglašen na bojnom polju. U svoj harem je odveo kćerku srpskog cara Lazara, Oliveru, a njen brat i budući kralj Stefan Lazarević mu je postao vazal.

Olivera je 1390. godine poslata u harem da bi postala žena Bajazitu I (1389—1402). Naime, poslije Kosovske bitke Srbijom je, u ime maloljetnog kneza Stefana Lazarevića, vladala kneginja Milica.

Ona je ovaj teški vladarski i majčinski teret odluke o vazalstvu Turcima i davanju Olivere u harem podijelila sa preživjelim plemstvom i crkvenom jerarhijom. Tako je konačnu odluku o slanju Olivere u sultanov harem donio Državni sabor, krajem 1389. godine. Pored slanja Olivere Bajazitu, Lazarevići su se obavezali i na vazalne obaveze prema Osmanlijama koje su podrazumijevale plaćanje godišnjeg danka i redovno izvršavanje vojnih obaveza.

Prema predanju, put iz rodnog Kruševca ka Drenopolju srpski narod je Oliveri posuo ružama. Među stotinama žena u haremu Olivera je postala jedna od četiri sultanove zakonite žene – kadune. Vremenom se između njih dvoje ipak rodila ljubav. Prema postojećim izvorima Olivera je bila "neobično lijepa i imala je veliki uticaj na odanog Bajazita" i uspjela da "i u sultanskome haremu održi prvo mjesto, i da zadobije i održi ljubav bijesnog Bajazita".

Svoje mjesto u haremu i sultanovom srcu ona je često koristila da pomogne svome napaćenom narodu i državi. Za sve vrijeme boravka u haremu Olivera je ostala u pravoslavnoj vjeri.

Poslije bitke kod Angore (Ankare) 1402. godine, gdje je tatarski emir Tamerlan nanio težak poraz Osmanlijama i zarobio sultana Bajazita, zarobljena je i Olivera. Prema osmanskoj tradiciji, Bajazit je 8. marta 1403. u tatarskom ropstvu na kraju izvršio samoubistvo zbog sramote koja je bila nanesena Oliveri. Olivera je oslobođena iz zatočeništva tokom 1403. zahvaljujući poslanstvu koje je njen brat Stefan Lazarević, sada već despot, poslao Tamerlanu.

Vratila se u Srbiju 1403. godine i nešto kasnije se trajno nastanila na dvoru svoga brata despota Stefana u tadašnjoj prijestonici Beogradu. Sve do njegove smrti, bila mu je "vjerni pratilac, drug i savjetnik, podstrekač i tešitelj". Često je putovala kod sestre Jelene-Jele Balšić-Kosače u Dubrovnik, Zetu i Hercegovinu. Naročito je toplo bila primana u Dubrovniku, jer je "Domina Despina" (kako su je Dubrovčani zvali) bila "časna gospođa od krvi Svetloga Despota i od njegovoga Dvora".

Princeza Olivera nije se više udavala i nije imala potomaka. Posljednji put ona se pominje u dokumentima iz 1443. godine. Smatra se da je umrla poslije 1444. godine i ne zna se gdje je sahranjena.

Žrtvu princeze Olivere za spas naroda i otadžbine poslije Kosovske bitke, srpski narod je još za njenog života veoma visoko cijenio. Ona je smatrana žrtvom biblijskog karaktera, bogougodnom i hristolikom žrtvom, prinesenom iz slobode, ljubavi i poslušanja prema svome rodu i otačastvu.

(Stil)