U vrijeme bivše Jugoslavije, odrastanje je nosilo sasvim drugačija pravila i vrijednosti nego danas. Vaspitanje djece bilo je strogo, ali se smatralo zdravim temeljem za formiranje karaktera, radnih navika i poštovanja autoriteta. Dijete nije bilo „mali kralj“ u porodici – ono je znalo gdje mu je mjesto, a roditeljska reč bila je posljednja i neprikosnovena.

"Jedeš šta ima – nije hotel"

U većini domaćinstava nije bilo biranja hrane. Na tanjiru se nalazilo ono što se skuva, a djetetova dužnost bila je da to pojede – sve, do posljednjeg zalogaja. Ako bi dijete reklo da nešto ne voli, uslijedio bi odgovor: „To nije razlog da ne jedeš“ ili „Dok se to ne pojede, nema ustajanja od stola“. Roditelji su vjerovali da razmaženost oko hrane vodi u neposlušnost i nerazumijevanje realnog života.

Nema sjedenja skrštenih ruku

U gradovima širom Jugoslavije djeca su, uprkos lakšem pristupu školama, trgovinama i prevozu, odrastala sa jasnim osjećajem dužnosti. Nije bilo „ne mogu“ ni „neću“ – svako dijete je imalo svoje obaveze, koje su se poštovale podjednako kao i školski raspored.

Poslije škole, nije bilo ležanja uz televizor, jer se znalo – mama kuva, tata popravlja nešto, a ti brišeš prašinu, usisavaš, ideš u prodavnicu sa spiskom u džepu i cegerom u ruci. Neki su poslije nastave odlazili u samoposlugu po mlijeko „u kesi“, stajali u redu za hljeb ili nosili staklene flaše na povraćaj.

U porodicama sa više djece, najstariji su brinuli o mlađima – izveli ih napolje, nahranili, pomogli im oko domaćeg. Znalo se da su roditelji na poslu do kasno, pa su djeca već od malih nogu razvijala osjećaj samostalnosti i odgovornosti.

Zajednička dvorišta i gradska igrališta bila su prepuna dece koja su se igrala do večeri, ali su svi znali – kad se upale ulična svetla, vreme je da se ide kući. Nije bilo mobilnih telefona, već si morao da znaš da se javiš iz govornice ili da dođeš tačno u dogovoreno vrijeme. Ako zakasniš – slijedi ozbiljan razgovor ili kazna.

Znalo se kako se priča s odraslima, kada se ustaje u autobusu, kako se čuva novac koji ti daju za užinu. Cijenili su to što imaju. I možda nisu nosili posljednju modu, ali su nosili čistu odjeću i znali da se ona ne baca poslije jednog nošenja.

Batina nije iz raja izašla – ali je bila dio vaspitanja

Iako danas osporavano, tjelesno kažnjavanje u to vrijeme nije bilo rijetkost. Šamar, vaspitna batina ili „zavrtanje uva“ bili su smatrani legitimnim sredstvima da se dijete „dovede u red“. Malo je ko zbog toga dizao glas – smatralo se da je to dio stroge, ali dobronamjerne discipline. Niko nije zvao centar za socijalni rad, a komšije nisu osuđivale, već su često podržavale takav pristup.

Poštovanje starijih – bez pogovora

U vremenu bivše Jugoslavije, djeca su od najranijih dana učena da poštuju starije – i to nije bila stvar izbora, već osnovno pravilo kućnog i društvenog ponašanja. Na ulici, u autobusu, na pijaci ili u redu ispred prodavnice – kada bi dijete vidjelo stariju osobu, automatski bi ustalo, reklo „izvolite“, pomoglo da se prenese torba ili da se pređe ulica. Obraćanje sa „vi“ bilo je obavezno, a bilo kakav vid nepristojnosti prema starijem smatran je sramotom za cijelu porodicu.

U kući se znalo – baka i deda imaju posljednju reč, i to se ne preispituje. Njihova životna mudrost i iskustvo poštovani su bez pogovora, a ono što oni kažu imalo je istu težinu kao i riječ roditelja. Odrasli su uopšte imali prirodni autoritet koji nije dolazio iz straha, već iz duboko ukorijenjenog osjećaja dužnosti i poštovanja.

U školi je odnos prema nastavnicima bio gotovo svečan. Kad bi nastavnik ušao u učionicu, cijela klupa bi ustala. Učitelj i nastavik nisu bili samo prenosioci formalnog znanja - oni su bili moralne figure, uzori, gotovo na istom nivou sa roditeljima. Djeca su ih slušala, poštovala, a često i voljela kao članove svoje porodice.

Najvažnije – roditelji i nastavnici su bili na istoj strani. Nije bilo današnjih situacija u kojima roditelj dolazi u školu da brani dijete i „ispravlja“ nastavnika. Ako bi dijete napravilo problem, u školi bi dobilo ukor, a kod kuće bi ga sačekala još stroža riječ roditelja. Vaspitanje je bilo zajednička misija porodice i škole – ako jedno ne funkcioniše, drugo je pomagalo, ali uvijek uz međusobno povjerenje i autoritet.

Danas, nažalost, često svjedočimo potpuno obrnutim situacijama. Nastavnici su dovedeni u poziciju da moraju da se brane od roditelja, autoritet se često gubi pred ekranima mobilnih telefona, a djeca sve češće odrastaju u uverenju da su uvijek u pravu. Nekadašnje poštovanje kao društvena vrijednost sve više blijedi, i zato se mnogi sa setom sjećaju vremena kada je bilo sasvim normalno reći „dobar dan“ svakoj starijoj osobi na ulici, ustati u autobusu bez da te iko opomene, i stidjeti se ako te nastavnik opomene – ne zato što ćeš biti kažnjen, već zato što znaš da si pogriješio.

Takvo vrijeme možda jeste bilo strože, ali je bilo jasno, pravedno i – pošteno.

Manje zabave, više stvarnosti

Djetinjstvo bez telefona, TikToka i pametnih uređaja bilo je ispunjeno fizičkom aktivnošću, igrom na ulici, ali i stalnim podsjećanjem na to da se mora biti koristan. Nije bilo moderne psihologije u svakodnevnom vaspitanju – vladala je logika „kad odrasteš, razumjećeš“. Emocije se nisu mnogo analizirale, a djeca su rano učila da se ne sve vrti oko njih.

Sjećanja i anegdote iz djetinjstva u Jugoslaviji

„Kad tata kaže – gotovo“

Mnogi pamte kako je u kući vladalo nepisano pravilo: kad otac pogleda, znaš šta ti je činiti. Jedan muškarac iz Kragujevca se prisjeća:

„Sjedim ja za stolom, neću da jedem pasulj jer mi se ne sviđa, gunđam. Ćale ne govori ništa, samo pogleda preko novina. Taj pogled... E, taj pogled te podigne iz stolice i natjera da pojedeš i ono što nisi ni znao da voliš. Nema galame, nema batina – samo pogled.“

„Nema ‘neću’ – ima ‘odmah’“

Jedna žena iz okoline Leskovca priča kako je sa 10 godina čuvala krave, jer je majka rekla da tako treba:

„Zamisli dijete danas da pošalješ da pazi krave? Zovu socijalnu! A mene su pustili sa dvije vekne hljeba, flašom vode i rekli: ‘Vidi da ti ne zalutaju.’ Vratila sam se uveče umorna, ali niko nije pitao jesam li gladna – znalo se: prvo stavi drva za sutra, pa onda večeraš.“

„Sladoled se jeo kad se zasluži“

Jedan čovjek iz Novog Sada prisjeća se da su se nagrade dobijale isključivo ako se za njih nešto uradilo:

„Ako hoćeš sladoled, moraš da okopaš red luka ili da opereš bicikl tati. Nije bilo da ti nešto pripada samo zato što si dobar. Biti dobar se podrazumijevalo – za nagradu moraš i da se potrudiš.“

 „Ne smiješ ni da uzdahneš kad odrasli pričaju“

Mnoga djeca znala su da se ne miješaju kad stariji razgovaraju - to je bilo sveto pismo. Jedna baka iz Niša kaže:

„Sjediš u ćošku i ćutiš kao da te nema. Ako se slučajno nakašlješ, mama te pogleda tako da ti se srce slijedi. Danas djeca prekidaju, viču, nameću se – mi smo čekali da nas neko pogleda pa da znamo da smijemo nešto da kažemo.“

„I za školu se išlo bez pogovora“

Ako si bolestan, to je bila ozbiljna stvar, ali kašalj, kijavica ili mala temperatura nisu bili izgovor za ostanak kod kuće. Jedna učiteljica iz tog vremena se sjeća:

„Djeca su dolazila u školu i kad su imali temperaturu, jer se znalo da je obrazovanje važno. Danas roditelji odmah zovu i otkazuju sve ako dijete kaže da ga boli prst.“

(Stil Kurir)