Pročitajte potresnu priču o najvećoj pjesnikovoj boli.

Aleksa Šantić (1868–1924) bio je jedan od najpoznatijih i najvoljenijih pjesnika sa naših prostora. Njegova poezija, inspirisana ljubavlju, prirodom, ali i dubokim osjećajem za socijalnu pravdu, ostavila je neizbrisiv trag u srpskoj književnosti. Njegovi stihovi, jednostavni i iskreni, prožeti su emocijama koje su i danas prepoznatljive i bliske čitaocima.

Mostarski pjesnik koji je razumio narod

Šantić je odrastao u bogatoj kulturnoj atmosferi Mostara, grada u kome su se vekovima preplitale različite kulture i religije. Ta šarolikost ostavila je snažan uticaj na njegov pjesnički izraz. U početku je bio pod uticajem velikana poput Vojislava Ilića i Jovana Jovanovića Zmaja, ali je ubrzo pronašao sopstveni stil — elegičan, emotivan, duboko rodoljubiv.

Napisao je oko 800 pjesama, a mnoge od njih danas se svrstavaju u sam vrh srpske poezije. Među najpoznatijima su „O klasje moje“, „Moja otadžbina“, „Veče na školju“ i, naravno, antologijska „Emina“. Pored lirike, pisao je i dramske tekstove, kao i prevode sa njemačkog i češkog jezika.

Djetinjstvo u trgovačkoj porodici

Rođen je u Mostaru na današnji dan 1868. godine. Nakon smrti oca, djetinjstvo je proveo u domu strica Miha, poznatog pod nadimkom Adža. Imao je dva brata — Jeftana i Jakova, i sestru Persu. Druga sestra, Zorica, umrla je kao beba. Kao član trgovačke porodice, Aleksa nije naišao na razumevanje za svoj umetnički dar. Ipak, njegova strast prema književnosti bila je jača od porodičnih očekivanja.

Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a 1883. se vratio u Mostar, odlučan da piše i stvara.

Početkom 1887. godine postao je saradnik časopisa „Golub“, a zatim i „Bosanske vile“, „Nove Zete“, „Javora“, „Otadžbine“. Već naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo „Gusle“, a potom postao i prvi potpredsjednik mostarskog pododbora „Prosvete“. Pripadao je tzv. mostarskom književnom krugu okupljenom oko časopisa „Zora“, koji je pokrenuo zajedno sa Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.

Tokom Prvog svjetskog rata bio je hapšen od strane austrougarskih vlasti zbog svojih rodoljubivih stavova.

Poezija između ljubavi i prkosa

Najplodniji period pjesničkog stvaranja bio je između 1905. i 1910. godine. Tada nastaju njegove najpoznatije ljubavne i rodoljubive pjesme. Poezija Alekse Šantića odiše snažnim emocijama — ljubavnom tugom, ali i prkosom prema socijalnoj nepravdi i patnji srpskog naroda pod tuđinskom vlašću.

Njegove rodoljubive pjesme, poput „Moja otadžbina“, slave zemlju, dom i narod, dok u pjesmama poput „Ostajte ovde“ i „Hleb“ opisuju bolnu sudbinu onih koji napuštaju domovinu u potrazi za boljim životom.

Ljubavne pjesme pod uticajem sevdalinke

Posebno mjesto u njegovom opusu zauzima ljubavna poezija, u kojoj se jasno osjeća uticaj sevdalinki. Ambijent njegovih pjesama su mostarske bašte, šadrvani, hamami, miris behara, a junakinje su tajanstvene djevojke okićene đerdanima. Najpoznatija među njima je „Emina“, pjesma toliko duboka i emotivna da je postala narodna i pjeva se kao sevdalinka širom Balkana.

Ljubav koja nije imala budućnost

Kao i mnogi umjetnici, i Šantić je doživio veliku, ali nesrećnu ljubav. U njegovom životu posebno mjesto zauzima Anka Tomlinović, kćerka fotografa Stjepana Tomlinovića. Aleksa se zaljubio u nju do ušiju, a Anka mu je uzvraćala ljubav. Njihova romansa je bila nježna i uzbudljiva — svakodnevni susreti, razgovori i šetnje mostarskim ulicama.

Pjesmu „Ako hoćeš“ napisao je upravo njoj, a kada joj ju je dao, Anka je najprije ćutala, a zatim se okrenula i nasmijala: „A što se tiče onog 'ako hoćeš' — hoću.“

Međutim, njihova ljubav nije imala blagoslov Šantićeve porodice. Majka mu je zabranila brak sa Hrvaticom i zaklela ga ispred ikone Svetog Nikole da će ih mrtva dočekati ako Anku dovede u kuću.

"Ako je dovede u kuću, majka će ih mrtve dočekati. Crni pokrov će biti njihovi svatovi", navodno je bila kletva, piše Noizz.

Ne mogavši da se odupre porodičnom pritisku, Aleksa je raskinuo vezu i zauvijek se oprostio od Anke.

Ona se godinu dana kasnije udala za starijeg čovjeka iz Zagreba i zauvek napustila Mostar. Na dan njenog vjenčanja, svatovi su prolazili pored Šantićeve kuće dok je on stajao na prozoru i plakao.

Posljednje godine i smrt pesnika

Aleksa Šantić je 3. februara 1914. godine izabran za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije. Umro je u rodnom Mostaru 2. februara 1924. godine, poslije duge borbe sa tuberkulozom. Iza sebe je ostavio bogat opus i vječne stihove koji i danas žive među narodom.

Njegove pjesme, poput „Emine“, ostaju trajno svjedočanstvo o snazi emocije, o ljubavi prema domovini i čovjeku, i o pjesniku koji je uvijek govorio iz srca — za one koji umiju da slušaju.