Srpski student, još uvijek tinejdžer, član "Mlade Bosne" i veliki revolucionar Gavrilo Princip promijenio je tok istorije! Zalagao se sa prekid austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, te je sa svega 18 godina izvršio atentat na na austrijskog nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Hotek u Sarajevu 28. juna 1914. godine, nakon čega je otpočeo Prvi svjetski rat. Vrlo brzo je završio iza rešetaka, gdje je umro u strašnim mukama.

"Ja sam jugoslovenski nacionalista, težim za ujedinjenjem svih Jugoslovena, pod bilo kakvim političkim oblikom i za njihovim oslobođenjem od Austrije", rekao je na suđenju.

Princip je osuđen na dvanaest godina zatvora, što je bila maksimalna kazna za njegovu starosnu dob, a kaznu je služio u tvrđavi Terezin. Preminuo je 28. aprila 1918. godine od tuberkuloze, uzrokovane lošim zatvorskim uslovima koji su mu prethodno prouzrokovali gubitak desne ruke.

Bolničar je 1961. godine otvorio dušu Aleksandru Bajkoviću, novinaru "NIN-a", i otkrio brojne detalje o posljednjim Gavrilovim danima, tekst je objavljen pod naslovom „U zatvoru je zastajao dah“, a mi vam prenosimo u cjelosti:

„Naš čitalac Aleksandar Bajković, novinar, razgovarao je sa Olžrihom Matjekom, čovjekom koji je bio bolničar zatvorenika Gavrila Principa u zatvoru u Terezinu“, navodi se u prvom tekstu. Matejka je bio jedan od ljudi koji je svjedočio posljednjim zatvorskim danima i bolesti Gavrila Principa, ali i jedan od onih koji ga je posljednji vidio živog i razgovarao sa njim.

Posljednji dani Gavrila Principa

Tek što je automobil stao pred zgradu broj 67 na vratima se pojavno postariji čovjek. Pridržavao je šešir da mu ga vjetar ne odnese i brzo me uveo u kuću.

„Sigurno dolazite u vezi s mojim pismom“, upita Matjeka.

„Da, novinar sam iz Beograda.“

„Došli ste čak iz Jugoslavije da razgovarate sa mnom?

„Poznavali ste Gavrila Principa?“

Bio sam koliko nestrpljiv toliko i znatiželjan. Sreo sam možda jedinog danas živog čovjeka koji je bio uz Gavrila Principa za vrijeme njegovih posljednjih trenutaka.

„Zaboga, sjednimo. Pričaću Vam o njemu. Ogrijte se najpre“. Stari Matjeka mi je ponudio stolicu.

Skriveni zarobljenik

Bilo je to jednog jutra krajem 1916. ili početkom 1917. godine, baš u vrijeme kad sam bio prebačen kao ljekarski pomoćnik iz zatvora u bolnicu i dodijeljen doktoru Levitu. Imena mu se ne sjećam jer smo ga svi poznavali samo kao doktora Levita. Bio je glavni lekar u garnizonoj ili kako smo je mi zvali, državnoj bolnici.

Nosio je čin rezervnog pukovnika austrougarske vojske. Uživao je veliki ugled i bio autoritet za sve osoblje u bolnici. Na njegov poziv da dođem u njegovu kancelariju odmah sam se odazvao. Reče mi „Matjeka, spremi ljekarsku torbu. Posjetićemo zatvor“.

„Naređenje sam odmah izvršio i uskoro krenusmo prema zatvorskoj zgradi koja je od garnizonske bolnice bila udaljena na dvadesetak minuta hoda.

Zatvor je u stvari bio stara tvrđava sa velikim brojem ćelija. Neke su bile toliko male da je u njih jedva mogao da se smjesti krevet.

Doktor Levit je obišao sve ćelije. U njima su se nalazili uglavnom osuđenici na više godina robije zbog raznih dela kažnjivih po austrougarskim zakonima. Kao sad se sjećam da je jedan Čeh osuđen na pet godina robije zbog toga što je prosuo vino po slici Franje Josifa, a drugi što je carev portret pocijepao na sitne komadiće.

Među zatvorenicima nismo pronašli nijednog težeg bolesnika. Zbog toga sam se pitao zašto je doktor Levit preduzeo ovaj pregled. Kasniji razvoj događaja dao je odgovor na moje pitanje. Naime, obišavši sve ćelije doktor Levit se obratio upravtiku zatvora, austrougarskom visokom funcioneru, rečima: „Imate li još koga zatvorenika?“

„Ne!“, uslijedio je kategoričan odgovor.

Levit je još jednom upitao upravnika fiksirajući ta u oči: „Gospodine, ponovo Vas pitam imate li još koju ćeliju koju nisam obišao?“

Na moje iznenađenje upravnik ja najprije bez riječi potvrdio glavom a zatim nas poveo holnikom prema jednoj osamljenoj ćeliji. Pred njom je stajao vojnik s puškom preko ramena. Upravnik izvadi jedan ključ iz džepa i otvori vrata. Ušli smo za njim u neku vrstu malog predsoblja koje su od ćelije dijelila još jedna vrata s malim prozorčetom okovanim rešetkama. Upravnik je otvorio i ta vrata pa ostao na njima s korbačem u jednoj i pištoljem u drugoj ruci. Pored njega progurali smo se u ćeliju.

Bio nam je potreban skoro čitav minut dok smo se privikli na pomrčinu. U prostoriju je svjetlo ulazilo kroz mali otvor koji su gvozdene šipke činile još manjim. Kad su nam se oči privikle na tamu opazismo jednog čovjeka. Rekoh čovjeka, a bolje bi bilo da sam kazao živi leš. Zatvorenik, koji je dotle sjedio na krevetu, u stvari drvenim nogarama sa daskom preko njih, polako je ustao i upitno pogledao doktora i mene. Na upravnika nije obraćao pažnju.

Levit mu priđe, blago ga potapša po ramenu i upita na češkom jeziku: „Šta je s Vama, gospodine? Nije vam dobro?“

Oslovljenji je na sebi imao štraftaste zatvoreničke pantalone i pridržavao ih rukom. Isti takav mu je bio kaput na kome je jedan rukav visio prazan.

„Nije, znači, imao jednu ruku“, rekoh uzbuđen pričom mog domaćina.

„Ne, bila mu je do lakta odsječena“.

„Sjećate li se: desna ili lijeva?“, upitah zatim.

Za trenutak Matjeka zatvori oči pa reče: „Lijeva, lijeva!“

„Molim Vas, prisjetite se još jednom, koliko je meni poznato po onome što sam dosada čuo i čitao, Gavrilu Principu su amputirali desnu ruku.“

Ponovo se moj sagovornik zamislio.

„Kad Vam kažem, lijevu. Desnom je pridržavao pantalone.“

Nisam više htio da insistiram na ovom detalju. Ali, prvi put otkako je Matjeka počeo da priča o obilasku bolnice nazvao sam zatvorenika Gavrilom Principom. Skrenuh na to Matjeki pažnju. Odgovorio mi je: „Kasnije ću Vam ispričati kako sam saznao da je zatvorenik u stvari Gavrilo Princip. Govorim Vam onako kako tu stvari hronološki tekle. Dakle, kad ga je doktor Levit oslovio zatvorenik se malo nasmiješio. Noge su mu podrhtavale. Bio je potpuno iscrpljen, izmučen. A oči – njih nikad neću zaboraviti. Kao da je sav bio u očima. Pogled mu je, nasuprot lomnom tijelu, bio živ, bistar i nada sve blag. Na Levitovo pitanje kako se osjeća odgovorio je: „Bolestan sam. Nije mi dobro“.

Doktor ga povede do kreveta i polako položi na dasku a meni reče da mu izmerim temperaturu. Dok sam bolesniku stavljao termometar pod pazuh osetih da ima visoku temperaturu. Zatim sam se u to uvjerio. Živa na termometru podigla se na 40 stepeni.

Pregled je kratko trajao.

Doktor me pogleda, priđe mi i tiho reče: „Tuberkuloza sa upalom i gnojenjem“. Zatim se ponovo obrati bolesniku: „Bolničar će Vam dati neke praškove. Uzimajte ih a ja ću Vas prekosutra ponovo posjetiti. A čime se pokrivate, gdje su Vam ćebad?“

Bolesnik se na ovo tužno osmjehnu i reče: „Imam samo jedno ćebe. Dobijam ga kasno uveče. Izjutra, čim svane, oduzimaju mi ga“.

Doktor Levit na ovo nešto promrmlja. Koliko sam razumio bila je to psovka na račun zatvoreničkog režima.

Upravnik, još na ulazu, ljutito je lupkao korbačem po čizmi.

„A sada da vidimo ruku“, ponovo se obrati ljekar zatvoreniku.

Dugo je Levit zagledao ranu na patrljku. Ona se takođe gnojila...

Prekidoh Matjeku: „Da li ste pitali bolesnika kad je i kako izgubio ruku?“

„Ne“, odgovorio je, ali se vidjelo da je amputirana. Kasnije, poslije više od godinu dana bolesnik mi je o tome sam nešto ispričao ali smo Levit i ja o toj činjenici razgovarali čim smo napustili zatvorsku zgradu.

Naš razgovor smo prekinuli za izvjesno vrijeme. Domaćica je donijela kobasice punjene čvarcima. Reče da je to češki specijalitet. Kad smo pojeli, gostoljubivi domaćin nastavi sa svojom pričom.

Pošto smo se našli van zidina zatvora Levit mi reče: „To je sigurno onaj Princip koji je ubio prestolonasljednika Ferdinanda“.

Iako sam u to već bio ubijeđen ipak upitah: „Po čemu to zaključujete?“

„Prije svega, upravnik zatvora nije htio da nam pokaže bolesnika jer postoji odluka da se drži u tajnosti mjesto gdje se nalazi Princip. Drugo, onako izmrcvaren čovjek može biti samo neko od sarajevskih atentatora. Treće, ruka mu je amputirana zbog toga što su kosti sagnjile a do toga je došlo usljed batinanja. Konačno, iako dobro govori češki, bolesn ima srpski naglasak.“

Moj razgovor sa Levitom o boledniku trajao je sve do dolaska u gradsku bolnicu.

Naredna dva dana, do ponovne posjete Principu, razmišljao sam o postupcima Levita. Ubijeđen sam da je on naučio da se Princip nalazi u zatvoru i htio da mu pomogne. Drukčije ne mogu protumačiti njegovo insistiranje prilikom prve posjete da mu upravnik kaže ima li još jednog zatvorenika.

Naredne posjete

Prilikom druge posjete zatvoru došlo je do reprize procedure ulaska u ćeliju Gavrila Principa. Upravnik je opet lično otključao vrata i naoružan ostao na ulazu. Iza njega je stajao stražar, a koraci drugog odzvanjali su po pločniku sa spoljne strane zatvora. Čuvali su čovjeka koji više nije uspijevao da se drži na nogama. Ni pogled mu nije mogao da pobegne kroz uzan, gvožđem okovan prozor. Sunce, nebo ili makar tračak svjetla zatvorenik odavno nije vidio.

Doktor Levit mu je prišao.

„Šta, ne možete danas više ni da ustanete?“, reče.

Bolesnik je ćutao.

„Svucite se“.

Brižno su zvučale ljekareve riječi dok je pomagao bolesniku da skine kaput i košulju. Princip je od dodira zaječao.

Ovom prilikom pregled je trajao mnogo duže. Levit ja potvrdio raniju dijagnozu. Zatim reče: „Neophodno je vršiti drenažu. Znate li šta to znači?“

Ponovo se oblačeći, Princip potvrdi glavom. Za to vrijeme ja sam spremao instrumente, a ljekar je postavio još nekoliko pitanja pacijentu. Princip je samo na neka odgovarao. Mislim da se ustručavao pred upravnikom zatvora, plašeći se da ne napravi nama neku teškoću.

Kad smo već bili blizu izlaza desilo se nešto što je potvrdilo moje pretpostavke da je zatvorenik Gavrilo Princip. Iako smo bili daleko, mogli smo čuti glas stražara.

„Gavrilo!“, povikao je.

„Da, prezivam se Princip“, uslijedio je tih ali razgovjetan odgovor.

S tim u vezi treba da objasnim jedan propis u austrougarskim zatvorima. Svaka dva sata stražari ispred ćelija teških zatvorenika imali su naređenje da kroz prozorče na vratima prozovu osuđenika po imenu. Ovaj je morao da ustane s kreveta, priđe otvoru i potvrdi da je čuo svoje ime i da navede prezime. Kad smo Levit i ja napuštali zatvor, bila su, izgleda, istekla dva sata i stražar je postupio po naređenju.

„Znači, da ni teški bolesnici kao Princip nisu bili pošteđeni te uredbe?“, upitah.

„Nisu“, odgovori Matjeka i nastavi:

Prilikom trećeg posjete Levit je Pricipu izvršio drenažu. Sa svake strane leđa u visini lopatica zavukao je pacijtu u pluća po jednu gumenu cijev kroz koju je oticao gnoj. Princip je sve ovo podnosio bez riječi. Čak se smiješio. Rekao je: „Valjda će sada biti bolje?“.

Temperatura se još kretala oko 40 stepeni. Pitao sam se kako može da izdrži čovjek koji nije težio više od četrdesetak kilograma, a možda ni toliko. Život mu se održavao još samo u očima. Poslije obavljenog posla napustili smo ćeliju.

Levit se obrati upravniku: „Zatvorenik mora biti prebačen u bolnicu zbog dalje drenaže“.

„Nemoguće“, odvratio je oštro upravnik.

„On će biti upućen u bolnicu, gospodine upravniče. Ja nisam u stanju da ga liječim u ovim uslovima. Na daskama, bez ćebadi, sa cijevima u plućima. Uostalom, imam pravo da naredim da se Princip liječi u bolnici“.

Glas doktora Levita nije trpio prigovor. Upravnik je slegnuo ramenima i bez primedbje nas odveo do izlaza. Na ulici Levit mi reče: „Moje kompentencije mi ne dozvoljavaju naređivanje upravniku zatvora. Ako me tuži mogao bih da odgovaram“.

Terzin je bio uz njega

Od tada su prošla tri dana. Bolesnik se nije pojavljivao. Kad sam već pomišljao da kažem Levitu da ponovo odemo u zatvor, opazih šest vojnika do zuba naoružanih, kako dovode Gavrila Principa. Kao pijan zanosio se među stražarima. A kako i ne bi. S visokom temperaturom, gumenim crijevima u plućima, iznemogao, izmučen, gladan. Koliko je ovaj prizor bio žalostan, toliko je bio i komičan. Jedan među lakšim bolesnicima koji su obično stajali na prozorima bolnice i posmatrali ulicu, doviknu stražarima:

„Malo vas je. Zašto niste cijelu četu poveli?“

Podsmijeh je pratio čudnu povorku sve do operacione sale, gdje smo Levit i ja očekivali Principa. I na bolesnikovim usnama titrao je osmijeh...

Prekinuo sam Matjeku: „Šest vojnika! Valjda nisu očekivali da će pobjeći“.

„Eh! Pruska pedanterija! A svakako, još više od toga, namjera da upotrebe sva sredstva da bi uništili čovjeka koji se drznuo da ubije prestolonasljednika, da mu unište duh što su već dvije-tri godine uzalud pokušavali“.

Trebalo je samo da vidite kako je Princip ignorisao svoje mučitelje. Stoički je podnosio muke, bolest i ponižavanja. To je zatvorske vlasti dovodilo do bijesa.

„A zatim, šta je bilo?“

Matjeka se i sam nasmijao. Vojnici iz pratnje naguraše se u operacionu salu. Rasporedili su se po cijeloj prostoriji. Levita je to razbjesnilo.

„Napolje!“, izdera se na vojnike, „Neće da pobjegne“.

Ipak je morao jednog da ostavi u sali. Taj je bio prisutan za sve vrijeme dok smo Principu vršili drenažu. Levit mu je dodao još četiri gumene cijevi. U plućima mladog čoveka sada se nalazilo šest crijeva kroz koje je tekao gnoj. Previli smo mu i ruku koja nikako da zacijeli.

„Da li ste razgovarali s Principom?“

Kako da ne. Ali razgovor se vodio o običnim stvarima. Ni ovom prilikom nije htio dugo da govori. Upitao sam ga kako se osjeća.

„Kako se čovek može osjećati u zatvoru“, odgovorio je.

Rekao sam nešto o skorom svršetku rata pošto su se, po Austrougarsku monarhiju, u posljednje vrijeme stvari rđavo razvijale. Dodao sam da je kasno kad bi se rat već danas završio. Ovim sam mislio na posljedice i sve nedaće koje je rat do tada donio. Princip je odgovorio: „Da, to je tačno“. A zatim, sjetno gledajući negde u daljinu, kao da se prebacio u svoju domovinu, dodao je: „Makar nije sve bilo uzalud“.

Doktor Levit mu je u znak odobravanja klimnuo glavom i dodao: „Imate li bar dovoljno hrane?“

„To se vidi i po meni!“

„Uredićemo i to“, odvrati Levit.

Princip ga je pogledao ne razumijevajući šta je doktor htio da kaže. Ni ja nisam shvatio. Kasnije se ni to objasnilo.

Malo zatim vojnici su upali u sobu i okružili Principa. Odveli su ga u zatvor. Pitao sam se da li će biti u stanju da još jednom prepješači razdaljinu od zatvora do bolnice. Uspio je. I ne samo ovom prilikom. U pratnji vojnika došao je još dva puta. Prilikom posljednje posjete, dok sam mu pomagao da siđe s operacionog stola, šapnuo mi je na uvo: „Šteta što ne mogu biti s Vama u društvu. Vidi se da ste prijatelj“.

Poslije izmjene cijevi u plućima i previjanja ruke jedva je uspio da stane među vojnike i da se održi na nogama. Levit, koji je najbolje znao kako se bolest pogoršava, rekao je jednom od vojnika: „Idući put bolesnika ćete donijeti na nosilima. Nikako ga ne smijete sprovoditi“.

Zaista, poslije dva dana tako su učinili, ali mjere predostrožnosti se nisu smanjile. Jednom rukom svaki vojnik je držao nosila a u slobodnoj pušku. Kad su ga unijeli u operacionu salu upitao sam ga: „Kako si?“

„Osjećam se jako slabo“, odgovorio je.

„Tuku li te u zatvoru?“

Umjesto odgovora pokazao je na odsječenu ruku i dodao da više ne može ni da jede.

Bilo mi je teško. Gledao sam pred sobom čovjeka koji polako ali neumitno nestaje, čovjeka kome smo se svi u bolnici divili.

Poslednji pokušaji da se Princip spase

Matjeka zastade. Bore na licu mu se još više produbiše kad reče: „Posljednji pokušaj da pomogne Gavrilu Principu“. Levit je učinio odlukom da se bolesniku daje dijetalna hrana.

„Dijetalna hrana u zatvoru. Kako je to moguće?“, primjetih.

„Znao sam da ćete postaviti takvo pitanje“, nastavi Matjeka. „Kao što vidite, upravnik zatvora, umjesto da Principa prebaci u bolnicu, slao ga je na liječenje pod stražom. Levit je u propisivanju dijetalne hrane vidio jedinu mogućnost da Principa zadrži u bolnici. Naravno, dijetalne hrane nema u zatvoru. Bio je to vešt potez doktora Levita.“

„Da li je uspeo?“

„Jeste. Već sutradan Princip je ostao u bolnici“.

„Kad je to bilo? Možete li se sjetiti?“

„Kako da ne. Maja 1918. godine.“

Tada se već naslućivao kraj rata. Disciplina u vojsci bila je sasvim popustila, pa smo mogli Principu da pružimo sve moguće udobnosti, ukoliko se to može reći za bolnicu. Levit ga je smjestio u prostranu, zračnu sobu u prizemlju zgrade. Sada ga je čuvao samo jedan stražar. Na vratima su vojnici izrezali otvor kroz koji su s vremena na vreme posmatrali bolesnika. Već prvog dana boravka Principovog u bolnici primijetio sam da je stražar kao u zatvoru svaka dva sata prozivao bolesnika i ovaj se morao odazvati. Skrenuo sam pažnju Levitu na tu okolnost. Ne znam šta je on učinio, ali poslije dva: dana pomenuta naredba je bila ukinuta.

Osoblje bolnice sačinjavali su pretežno Česi. I oni su tada znali da je čovjek pred čijim vratima stoji stražar Gavrilo Princip. Svi su mu pomagali na neki način. Kuvari i kuvarice bolnice slali su mu u sobu najbolja jela. Na žalost, on ih je ostavljao u većini slučajeva nedirnuta. Vidjelo se da je sve uzalud. Levit je poslije svakog obilaska Principa imao zabrinut izraz lica. Govorio mi je: „Matjeka, sve je kasno“. Princip je tada bio gotovo nepokretan. S dvorišne strane njegove sobe ni stražara više nije bilo. Ostao je samo onaj pred vratima. Utjeha mi je bila jedino u tome da što češće obiđem bolesnika u čijoj sobi je neprestano bilo cvijeća.

„Cvijeća!“, začudih se.

„Da, mnogo cvijeća. Svakovrsnog. Nepoznata lica ubacivala su ga u sobu kroz dvorišni prozor. Nepoznata utoliko jer su se noću privlačila pod prozor Principove sobe i svoju ljubav izražavala ružom, karanfilom ili buketom poljskog cvijeća, a poznata jer se znalo da su to Česi, osoblje bolnice“.

„Kako ste ga liječili u tom periodu?“

„Isto kao i ranije. Još su iz leđa bolesnika štrčale gumene cijevi. Gnoj i voda su oticali kroz njih. Ne samo gnoj i voda. I život. Rana na ruci se takođe nije popravljala. Levit je u to vrijeme sve češće i duže boravio u sobi mladog revolucionara koji je postao govorljiviji nego ranije.

Prilikom jedne posjete pričao mi je o amputiranoj ruci: „Ovu ruku sam izgubio zbog toga što su me tukla“, rekao je. Inače je više volio da se raspituje nego da sam priča. Interesovao se za stanje na frontovima. Nekako u to vrijeme austrougarska vojska je pretrpela težak poraz na italijanskom frontu. Kad smo to saopštili Principu radovao se kao dijete. Smijao se i rekao: „Eto, desiće se baš onako kao što sam želio“. Zatim se malo zamislio, pogledao me i dodao: „Da se prema meni ovako ijlepo postupalo godinu dana ranije, dočekao bih kraj rata i još jelnom vidio svoju domovinu. A ona je lijepa, veoma lijepa“.

Levit ga je tešio: „Videćete Vi ponovo svoj kraj“.

„Ne, doktore. Svjestan sam težine svoje bolesti“.

Pogled mu se zamaglio kad reče: „Bio sam siromašan, ali zdrav. Ono što sam u posljednje vrijeme doživio niko ne bih mogao da podnesem“. Odjednom se nasmiješio i upitao: „Ko kuva onako ukusna jela?“ Odgovorih: „Jedna Čehinja“.

„Hvala joj“, nasieja se i odmah postavi novo pitanje: „Kako izgleda Terezin? Koja je narodnost u njemu najbrojnija?“

Objasnio sam mu da je to češko mjesto, okupirano kao i njegova otadžbina.

„Uskoro ćete biti slobodni“, odvrati. „I moja zemlja, moja Bosna i njeni usnuli sokaci“.

Levit ga u toku razgovora ponudi da nešto pojede, pružajući mu tanjir sa mesom. Odbio je. Umjesto šnicle dohvatio je komad cviboka, tvrdog vojničkog hljeba i polako ga grickao. Interesantno je da je volio cvibok i mogao je da ga žvaće jer je do posljednjeg dana imao snažne, zdrave zube. Kad sam ga pitao zašto pretpostavlja cvibok mesu, odgovorio je da nema apetita, a za tvrdi vojnički hljeb nije potrebno biti gladan.

„Znate Vi“, reče zatim, „koje sam jelo najviše volio kod kuće?“

„Valjda kakav domaći specijalitet“.

„Pečenu gusku. To mi je kao djetetu, a i kasnije bila najveća poslastica“.

Zatim mi je pričao koja se jela najviše jedu u Bosni i Srbiji.

Kad smo napustili sobu Levit reče: „Pravi junak“.

Posljednji susret

Govorio sam sa Gavrilom Principom posljednji put 23. maja 1918. I ovom prilikom smo razgovarali o skorom završetku rata, Bio je raspoloženiji nego inače. U jednom trenutku se našalio: „Ko li je sada u mojoj ćeliji?“ Mislio je na samicu u tvrđavi.

Razgovarali smo još izvjesno vrijeme, a zatim sam ga napustio ne sluteći da je to naš posljednji susret.

U kancelariji bolnice očekivalo me je naređenje da se odmah javim u garnizoni vojni zatvor na izdržavanje ostatka kazne zbog pokušaja dezerterstva. Trebalo je da izdržim 113 dana zatvora. Vidite li prusku pedantnost. Austrougarska monarhija nije mogla da propadne, a da ja ne izdržam kaznu. Šta sam mogao, otišao sam.

Poslije pomenutih 113 dana vratili su me u bolnicu, gdje je stručno osoblje bilo još potrebnije nego ranije. Ranjenici i bolesnice pristizali su sa svih strana.

Odmah sam potražio Levita. Ugledavši me reče: „Gavrilo Princip je umro“.

Iako sam to očekivao, vijest me je pogodila. Levit dodade: „Trebalo je to da vidite. Terezin je slavio njegovu smrt. Kad su vlasti bile obaviještene da se ugasio život Gavrila Principa, izdale su naredbu da se cijelo mjesto iskiti zastavama. Slavili u dan kad je nestalo ’velikog zločinca’“.

Rekavši ovo, Levit je gnevno mahnuo rukom.

„Ne znamo ni gdje je sahranjen. Načuo sam da počiva na nekom mjestu gde se ljudi mnogo kreću“, dodade.

„Šta je time htio da kaže?“, upitah Matjeku.

Nije mi bilo jasno. Levit je pretpostavljao da se radi o nekom parku ili trgu. Možda i o nekoj kasarni.

Moj domaćin je zaćutao. Izvjesno vrijeme je vladala tišina. Čulo se samo pucketanje vatre u peći. Pogledao sam na sat. Još malo pa ponoć, Matjeka primijeti: „Punih sedam časova pričamo“.

„Bilo je interesantno, ali je vrijeme da krenemo“, rekoh.

Domaćin ustade. Iziđosmo.

Srdačno smo se pozdravljali kad mi pade na um još jedno pitanje: „Šta je bilo sa doktorom Levitom?“

„Oh, da! Vidio sam ga posle rata dva puta... Prvi put 1919., godine u Pragu. Razgovarali smo. Radio je kao ljekar. Poslije toga sam se zaposlio kod čehoslovačkih državnih Željeznica i nastanio u Živicama, gdje sam do penzije bio šef stanice“.

„A drugi put?“

Trudio sam se da nadjačam vetar.

„Ponovo u pragu 1939. godine. Nacisti su već bili okupirali Čehoslovačku. Levita sam sreo na Vaclavskim namjestima, Nije se bio mnogo izmijenio. Na devoj strani grudi nosio je veliku šestokraku jevrejsku zvijezdu. Za ruku je vodio šestogodišnjeg dječaka, kome se takođe na prsima isticala šestokraka zvijezda. Uputio sam se k njima. Kad me je Levit prepoznao, dao je znak rukom da mu ne prilazim. Nije htio da zbog njega imam neprilika. Jer, znate i sami, susret sa Jevrejinom u to vrijeme mogao je biti opasan. Dok sam se pribrao Levit je nestao“.