Zimbardo i njegove kolege pretvorili su podrum zgrade u lažni zatvor čiji će on biti “upravitelj”.
Što se mladića tiče, njihovo je bilo da “igraju” čuvare ili zatvorenike, već prema ulozi koja će im biti dodjeljena nasumično. Za učešće će dobiti i nadoknadu od 15 dolara na dan.
Mladići nisu bili slučajno odabrani. Javili su se na oglas i nakon toga bili podrobno ispitani.
Učešće je bilo zabranjeno onima koji su imali bilo kakav dosije, kao i onima problematičnog ponašanja. Svi mladići bili su zdravi, nikada prije nisu pokazivali sklonost ka nasilju i važili su za dobre studente.
Sve je djelovalo prilično lako, kao vježba “igranja uloga”, a učesnici su u bilo kom momentu mogli da traže da napuste eksperiment i izađu. Ili im je tako, bar bilo obećano…
Dobili su vojničke uniforme, naočare za sunce i palice, iako im je eksplicitno rečeno da ne smiju da udaraju ili na bilo koji drugi način fizički zlostavljaju zatvorenike.
Sljedećeg dana, pripadnici prave policije koja je pristala da uzme učešće u eksperimentu, došli su u domove ispitanika određenih da budu zatvorenici i odveli ih u pritvor.
Tamo su pretreseni, uzeti su im otisci prstiju i snimljene fotografije.
Zatim su prevezeni u kampus i sprovedeni u podrum, gdje su ih čekali stražari. Umjesto imena, dobili su brojeve kako bi se stekao utisak što veće dehumanizacije.
Prvi dan eksperimenta protekao je relativno bez događaja, ali je već noć donijela promjenu.
Stražari su odlučili da kazne neke zatvorenike tako što će izvaditi dušeke iz ćelija, natjerati ih da spavaju na hladnom betonu i praviti buku kako bi im ometali san.
Do podneva drugog dana, jedan od zatvorenika je imao nervni slom i morao je da napusti eksperiment, ali ne prije lažnog “saslušanja za uslovnu slobodu” i boravka u “samici” (koja je zapravo bila orman za metle).
Proces “oslobađanja” je po Zimbardovoj ideji namjerno bio dug i naporan, kako bi se stvorio utisak da su zatvorenici bespomoćni, a stražari i upravnik svemoćni.
Tada su ostali zatvorenici počeli da se bune. Okrutno postupanje stražara izazvalo je revolt.
Prestali su da prate naređenja, da se javljaju kada bi bio prozvan njihov broj, a nekoliko njih zabarikadiralo se u ćelije. To je, u suštini, bila pobuna!
Tada su i čuvari počeli da pokazuju svoju nasilnu stranu. Iako su mogli slobodno da idu kući na kraju svoje smjene, mnogi su ostali “prekovremeno” da suzbiju nemire.
Kada je kliničko osoblje koje je posmatralo eksperiment otišlo, nastao je pakao!
Stražari su počeli da tuku zatvorenike, gurali su ih u ćelije kako bi se napravila gužva, a one za koje su pretpostavili da su vođe pobune zatvarali su u samicu.
Tjerali su zatvorenike da satima stoje goli u neudobnim položajima. Nisu im dozvoljavali da koriste toalet, već su im umjesto toga dali kantu koju su onda namjerno ostavili u ćeliji preko noći.
Trećeg dana, Zimbardo je primijetio da oko jedne trećine čuvara pokazuje znake istinskog sadizma izmišljajući nove oblike kažnjavanja na koje su podsticali i druge čuvare.
Ali ni on nije bio neuzdrman! I sam je postao uznemirujuće uronjen u eksperiment, a sva objektivnost je nestala. Zarobio je sebe u svojoj mračnoj fantaziji i nije prekinuo eksperiment.
Do četvrtog dana, neki od zatvorenika su bili samoubilački nastrojeni i potpuno su izgubili osjećaj za realnost i prihvatili svoj položaj.
Eksperiment toliko strašan da je morao da bude prekinut!
Stanfordski zatvorski eksperiment završio se šestog dana kada je Zimbardo doveo svoju djevojku u lažni zatvor kao posmatrača.
Dvadesetšestogodišnja Kristina Maslač, diplomirana psihološkinja, “svježa krv” i osoba koja je došla iz spoljnog, realnog sveta – bila je zgrožena, piše Istorijski zabavnik.
Njen šok i gađenje poslužili su kao poziv za buđenje za Zimbarda. Objavio je da je eksperiment završen. Vijest je vidno razočarala čuvare, do sada već potpuno naviknute na moć koja im je dodeljena.
Zimbardo je kasnije primijetio da je, i pored više od 50 ljudi koji su posmatrali eksperiment, Maslač bila jedina koja je dovela u pitanje moralnost studije.
BONUS VIDEO:
.jpg)
