Vladimir Draganer je bio tinejdžer koga je maltretirala majka. Ali on je želeo da bude vojnik, sanjao je o vojsci, podvizima i bitkama. Ali u ratu moraš znati kako da ubijaš. Zato je počeo da usavršava svoju „vještinu“ na djevojkama.

Glup, ružan, netalentovan

Vladimir Draganer je rođen u martu 1981. godine u Odeskoj oblasti, u Rusiji. Malo kasnije, preselio se u Volgograd sa majkom. Dječakovo djetinjstvo nije bilo lako. Majka ga je sistematski tukla zbog svih prestupa. Pored toga, tinejdžer je bio stalno ponižavan. Majka mu je stalno govorila kako je glup, ružan i netalentovan. Teško je reći zašto je žena to radila. Možda je vjerovala da tako razvija karakter svog sina. Kao rezultat toga, dečak je odrastao povučen i nije baš bio preterano naklonjen ljudima. Nije bilo ni govora o ozbiljnom povjerenju u žene ili vezama sa njima.

Nakon škole, Vladimir je upisao stručnu školu da uči za zavarivača, i upravo u to vrijeme je počeo da čini zločine. Mladić je imao san - da se pridruži Oružanim snagama. Bio je uvjeren da je za službu u vojsci veoma važno razviti vještinu neustrašivog ubijanja ljudi, uništavanja neprijatelja bez imalo razmišljanja. Upravo da bi usavršio ovu vještinu do automatizma, počeo je da ubija nebranjene.

Ubio je djevojku 8. marta

Iako je u kasnijim intervjuima priznao da je počeo da uništava ljude iz zlobe. A sebe je smatrao za... potomak grofa Drakule. Život nije išao dobrim putem. Draganer je bio ljut na cijeli svijet, kako je i sam rekao, budućnost mu se činila apsolutno beznadežnom. Da bi ispljunuo taj bijes, 8. marta 1999. godine počinio je ubistvo.

Draganerova prva žrtva bila je sedamnaestogodišnja Marina Paršikova, studentkinja Trgovinskog fakulteta. Draganer ju je sustigao dok je ulazila u ulaz svoje zgrade. Djevojka je upravo završila sastanak sa svojim školskim drugovima, sa kojima su proslavljali Međunarodni dan žena.

Druga nesrećna žena je osamnaestogodišnja studentkinja Irina Pogoževa. Draganer ju je ubio samo nekoliko metara od njene kuće. Djevojka se vraćala od prijatelja.

Treća žrtva bila je dvadesetogodišnja učiteljica osnovne škole Irina Sidorenkova. Na dan napada, ona se vraćala kući prilično kasno, dežurajući na "posljednjem zvonu". Napad se, baš kao i prvi put, dogodio u hodniku. Iza nje je ostalo malo dijete.

Do 50 uboda nožem

U svakom slučaju, Draganer je koristio nož. Udarao je okrutno i mnogo puta. Na tijelu žrtve je ostavio toliko ubodnih rana da se ono bukvalno pretvorilo u krvavu kašu. Na jednom od tijela, stručnjaci su izbrojali 50 ubodnih rana.

Manijak je inscenirao napade sa ciljem silovanja (raskopčavao je odjeću mrtvih). I istovremeno je dodao još jedan motiv - krađu. Uzimao je nakit od mrtvih djevojaka, stvarajući privid pljačke.

Po Volgogradskoj oblasti počele su da se šire glasine da u regionu djeluje manijak koji lovi žene. Tada je Draganer radikalno promijenio svoj pristup. Ubio je dvojicu muškaraca. Čak je pronašao i objašnjenja za ova ubistva.

Uništio je neprijatelja

Na fakultetu, mladić je imao zlonamjernika koji je njegov život, kao i živote mnogih njegovih kolega iz razreda, stalno pretvarao u niz neprijatnih podsmijeha. Tako je Draganer, već vješt u ubistvu, predložio nekolicini prijatelja da se riješe neprijatelja. Prijatelji su pozvali žrtvu na pecanje, gdje su ga pretukli do besvijesti. Zatim su mu vezali komad gvožđa za noge, odveli ga čamcem i udavili. Poslije nekog vremena, tijelo je isplivalo na površinu, ali slučaj je ostao neriješen.

Drugi mladić je sam „tražio ubistvo“. Jedan od Draganerovih bliskih prijatelja sreo ga je u proljeće 1999. u košulji umrljanoj krvlju i u šali ga pitao da li je on manijak koga su se svi toliko plašili. Šala se ispostavila zastrašujuće blizu istine. Draganer je ponovo okupio svoje saučesnike, uhvatili su i pretukli momka. Nakon toga, odveli su ga u šumski pojas blizu vojne jedinice. Do tada su tamo iskopali grob, gde su bacili nesrećnog čovjeka. Draganer je lično pucao svojoj žrtvi u glavu.

"To je on!"

Isti istražitelj koji je vodio slučaj manijaka bio je zadužen za istragu ovog ubistva. Među ostalim fotografijama ubijenog momka, nalazila se i fotografija njega sa Draganerom. Upravo je ta fotografija zapala za oko Draganerove preživjele žrtve, koja je uspjela da pobjegne od manijaka. Gledajući fotografiju svog mučitelja, ona u početku nije mogla da vjeruje svojim očima, a onda, pokazujući prstom na fotografiju, samouvereno je izjavila: „To je on!“ U tom trenutku, mladić je upravo prolazio komisiju u vojnom odjeljenju i bio je bliži nego ikad ostvarenju svog sna. Tamo je i uhapšen.

Kada je uhapšen, odmah je priznao sve zločine i za sve okrivio majku, vičući da je upravo ona ta koja ga je navela da mrzi sve žene i da je zato 8. marta počinio svoje prvo ubistvo. Međutim, kasnije je u jednom intervjuu demantovao svoje riječi, rekavši da je mnogo volio majku, da mu je ona najbliža osoba.

Volgogradski regionalni sud je 18. jula 2001. godine osudio Vladimira Draganera na doživotni zatvor.