Dokle je stigao plan deportacije migranata i kada će biti osposobljeni „return hubovi“?

Evropa je posljednjih mjeseci napravila ozbiljan zaokret u migracionoj politici. Nakon godina rasprava o tome kako ubrzati vraćanje ljudi kojima je odbijen boravak ili azil, Evropska unija je napravila konkretan korak ka sistemu u kojem bi deportacije trebalo da budu brže, a države članice da imaju više mogućnosti da migrante vrate izvan teritorije EU.

U središtu nove politike nalaze se takozvani „return hubovi“, centri za povratak u trećim zemljama, koji su postali jedan od najspornijih elemenata novog evropskog sistema.

Istovremeno, slike iz Seute, gdje je krajem jula došlo do masovnih pokušaja prelaska granice iz Maroka, ponovo su pokazale koliko brzo migrantski pritisak može da eskalira na spoljnim granicama Evrope.

Evropski parlament rekao „da“, ali zakon još nije stupio na snagu

Evropski parlament je 17. juna odobrio dogovor postignut sa Savjetom EU o novoj uredbi kojom se mijenja sistem vraćanja državljana trećih zemalja koji nemaju pravo da ostanu u EU.

Za tekst je glasalo 418 poslanika, 218 je bilo protiv, dok je 30 bilo uzdržano. 

Prethodno su pregovarači Evropskog parlamenta i Savjeta 1. juna postigli politički dogovor o novim pravilima. 

Međutim, procedura time nije završena.

Za konačno stupanje uredbe na snagu potrebno je da se završe preostali formalni koraci, uključujući formalno usvajanje u Savjetu EU, nakon čega slijede potpisivanje i objavljivanje u Službenom listu Evropske unije.

Drugim riječima, novi sistem još nije operativan, iako je njegov politički okvir već dogovoren.

Šta se mijenja?

Nova pravila imaju za cilj da države članice lakše i brže vraćaju osobe kojima je izrečena odluka o povratku.

Jedna od najvećih novina jeste mogućnost da se osoba kojoj je izrečena odluka o povratku pošalje u treću zemlju sa kojom postoji sporazum ili dogovor o prihvatu.

Tu nastupaju „return hubovi“.

Prema dogovorenim pravilima, takvi centri mogu biti konačno odredište osobe koja se vraća, ali mogu služiti i kao tranzitni centri iz kojih bi se osoba dalje vraćala u zemlju porijekla ili neku treću zemlju.

To je suštinska promjena u odnosu na dosadašnji sistem.

EU, dakle, pokušava da napravi model u kojem odbijanje azila ili nezakonit boravak više ne mora automatski značiti da osoba ostaje u zemlji članici sve dok se ne pronađe način za direktnu deportaciju u zemlju porijekla.

Gdje će biti ti centri?

Tu je najveća nepoznanica.

EU još nema zvaničnu listu zemalja u kojima će biti uspostavljeni return hubovi.

Već se, međutim, razgovara o potencijalnim partnerima izvan EU. Kao moguće zemlje domaćini u javnosti su se pojavile, između ostalih, Ruanda, Uganda i Uzbekistan, dok se pominju i druge afričke i azijske države. 

Posebno je zanimljiv model koji je Italija razvijala sa Albanijom, jer je Rim pokušao da migracionu kontrolu djelimično iznese izvan svoje teritorije.

Ipak, treba napraviti razliku između postojećih bilateralnih aranžmana pojedinačnih članica i budućih EU return hubova. Samo usvajanje nove uredbe ne znači da je EU već izabrala lokacije ili otvorila takve centre.

Dramatična situacija u Seuti

U Briselu se završava pravna procedura, a na drugom kraju Evrope dogodio se događaj koji je ponovo ukazao koliko je pitanje spoljne granice osjetljivo.

Krajem jula desetine hiljada ljudi pokušale su da pređu granicu između Maroka i španske enklave Seute, jedne od dvije teritorije Evropske unije koje imaju kopnenu granicu sa Afrikom.

Prema podacima i procjenama objavljenim nakon krize, više od 70.000 ljudi učestvovalo je u masovnom pokušaju prelaska, dok je nekoliko hiljada migranata ostalo u Seuti i nakon što je najveći talas zaustavljen. 

Španske vlasti sada pokušavaju da riješe situaciju sa ljudima koji su ostali na teritoriji enklave, dok je Maroko dodatno pojačao bezbjednost duž granice.

Samo danima kasnije pojavili su se novi pozivi putem društvenih mreža za masovni prelazak granice, a marokanske snage su 15. avgusta privele gotovo 300 migranata koji su pokušavali da dođu do Seute. 

Seuta je tako postala još jedan argument onima koji u EU traže mnogo strožu kontrolu spoljne granice i efikasniji sistem vraćanja.

Manje ilegalnih prelazaka, ali veća politička nervoza

Zanimljivo je da najnoviji podaci Frontexa ne pokazuju opšti rast nezakonitih prelazaka granice EU.

Naprotiv.

U prvih sedam mjeseci 2026. Frontex je registrovao oko 61.000 detekcija neregularnih prelazaka, što je 37 odsto manje nego u istom periodu 2025. godine.

Međutim, u isto vrijeme nisu sve rute imale isti trend.

Na istočnom Mediteranu broj detekcija pao je za 28 odsto, na centralnom Mediteranu za čak 55 odsto, dok je na zapadnom Mediteranu zabilježen rast od 37 odsto. Zapadnobalkanska ruta je pala za 26 odsto. 

To znači da migrantski pritisak nije nestao već se mijenjaju pravci kojima se kreće.

A Seuta je upravo primjer koliko situacija na jednoj tački spoljne granice može veoma brzo da se promijeni.

Evropa sada pokušava da riješi ono što je godinama bio njen najveći problem Za EU problem više nije samo pitanje koliko ljudi ulazi preko spoljne granice. Sve veći problem predstavlja pitanje šta uraditi sa ljudima koji već jesu u Evropi, a nemaju pravo da ostanu.

Frontex je još početkom godine upozorio da, i pored pada broja neregularnih prelazaka, situacija na evropskim granicama ostaje nepredvidiva i da se migracioni pritisak može brzo prebacivati sa jedne rute na drugu. 

Upravo zato Brisel pokušava da ojača drugi dio sistema odnosno povratak.

Novi sistem predviđa stroža pravila saradnje osoba kojima je izrečena odluka o povratku, mogućnost pritvora u određenim okolnostima i širu saradnju sa trećim zemljama.

Ali najviše pažnje privlači mogućnost slanja migranata u „return hubove“ izvan EU.

Da li će 2027. plan zaživjeti?

Za sada je najvažnije da se ne stvara slika da su deportacioni centri već otvoreni širom Evrope.

Nisu.

Nema ni konačne evropske mape return hubova.

Postoji novi pravni okvir, postoje države koje razmatraju sporazume sa trećim zemljama i postoje različiti modeli koji se već testiraju ili razmatraju.

Tek kada uredba prođe preostale formalne korake i kada države članice zaključe konkretne sporazume sa zemljama domaćinima, moći će se govoriti o stvarnom početku ovog sistema.

Prema dosadašnjim najavama pojedinih evropskih država, prvi konkretni aranžmani mogli bi biti razvijani tokom 2026. i 2027. godine.

Za EU je sada mnogo mnogo važnije pitanje kako ljude koji nemaju pravo da ostanu zaista vratiti, a ne samo donijeti odluku da moraju otići.