Iako je na početku još kao klinac trenirao fudbal i košarku, on se vrlo brzo opredijelio za rukomet. Na njegovu veliku sreću, izabrao je sport u kojem je stekao rukometno ime i u kojem je ostvario prilično zapažene rezultate.
- To je bilo neko ratno vrijeme kada se išlo sa sporta na sport, i tačno je da sam trenirao fudbal i košarku. Na kraju sam, hvala Bogu, završio u rukometu u kojem sam i dan-danas aktivan - prisjetio se svojih sportskih početka za ALOonline rukometni golman Nebojša Grahovac.
[caption id="attachment_535747" align="aligncenter" width="500"]
FOTO: ALOonline[/caption]
Kako ističe, njegov otac koji je takođe bio rukometaš odveo ga je na prvi trening.
- Bilo je prilično hladno, a ja sam ga maltertirao da mi šutira i stalno sam improvizovao golove. Vidio je da imam potencijala, pa me i radi toga odveo na trening, i to na moje veliko zadovoljstvo. Trener je rekao da ostanem, i kao najmlađi i najmanji igrao sam krilo. Kada smo na jednom treningu igrali fudbal, niko nije želio da brani, ja sam prihvatio i bacao sam se za svaku loptu. Poslije samo tri treninga stao sam na gol, moj prvi trener Zoran Basrak tada me pitao da li bih želio da budem golman što sam jedva dočekao i naravno da sam prihvatio - dodao je Grahovac.
O utakmicama koje najviše pamti, koliko mu je pomogao Abas Arslanagić, nastupu u reprezentaciji BiH i drugim detaljima iz njegove bogate karijere možete pogledati u videu ispod.
Sa nekih devet godina (1993) počeo je da se bavi rukometom, sa 13 već je stigao do prvog tima RK Prijedor koji ima bogatu tradiciju, da bi sa 15 godina završio u banjalučkom Borcu.
- Dobro ste informisani, malo sam se i ja zatekao svim ovim podacima u koje ste prilično upućeni. Baš je tako bilo i za vrlo kratko vrijeme sam od početnika došao do prve ekipe, a potom i do Borca. Ne osuđujem nikog, ali ne vjerujem da bi sada svoje dijete poslao da sa 13 godina igra sa već formiranim ljudima kao što je to bio slučaj sa mnom, ali je za mene to ispalo više nego dobro - napominje ovaj vrhunski golman.
Predstojećeg 5. juna 2024. godine navršiće se 25 godina kada su rukometaši Prijedora osvojili Kup Republike Srpske. Borac je pobijedio u Prijedoru, ali do revanša u Banjaluci nije došlo, jer „crveno-plavi“ nisu željeli da igraju. Tada je bio problem da su u timu imali nekoliko igrača koji nisu bili registrovani, a jedan od njih bio je i čuveni Mladen Bojinović koji je u tom prvom meču dao 14 golova.
[gallery size="medium" ids="535754"]
- Tada je to bilo tako, bio sam mlad i iskreno se ne sjećam svih tih detalja. Bez obzira na sve, drago mi je što sam bio dio toga i što sam osvojio Kup Republike Srpske. Mogu da kažem da imam dobru memoriju, ali mi je to finale sa Borcem ostalo nekako u magli, pehar je došao u Prijedoru i to je ostalo tako - ističe naš sagovornik.
U to vrijeme vodila se velika borba na terenu između rukometaša Prijedora i Borca, i to dobro pamti Nebojša Grahovac. Istovremeno je sa suzama u očima spomenuo neke drage i dobre ljude koji nažalost nisu više među živima.
- Bio je veliki rivalitet. Sjećam se tih momenata koji su meni bili lijepi. Dvorana „Mladost“ u Prijedoru redovno je bila puna, što je privuklo i mene i moju generaciju. Moram istaći da smo imali dosta talentovanih igrača, a njih 95 odsto je fakultetski obrazovano i žive u Prijedoru, a neki nisu ostali u rukometu. Trener Zoran Basrak nas je nekako selektovao i istovremeno napravio skup dobrih ljudi, bili su to kvalitetni rukometaši koji su uspješni i u drugim sferama života. Malo mi je teško da pričam, bio je tu moj dobar prijatelj doktor Marko Pekija koji je nažalost preminuo u onom periodu korone, nema viš ni Gorana Lalića, a ostali su tu - emotivan je Grahovac.
[gallery size="medium" ids="535756,535757,535758"]
Poslije Prijedora uslijedio je njegov dolazak u Banjaluku i Rukometni klub Borac što je bio pun pogodak.
- Došao sam mlad i ostao nekih šest mjeseci. Bila je u to vrijeme jaka konkurencija gdje je dominirao Zlatko Radomirović, pa Mario Blažević i Bojan Ljubišić koji je otišao u vojsku, pa sam ja bio treći golman. Vidio sam da nisam na nekom posebnom nivou, odlukom trenera i roditelja vratio sam se ponovo u Prijedor i to je bila dobra opcija. Poslije godinu i po vratio sam se u Borac kod trenera Zorana Dokića. To je bio neki prelomni momenat kod mene, u glavi sam došao do momenta kad sam shvatio da više talenat ne može sve to da isprati, taj nivo, već samo rad. Trener mi je dao šansu pored Blaževića i Ljubišića, radilo se dobro. Bilo je uspona i padova, tada sam shvatio koliko su rad, istrajnost i strpljenje bitni za neki uspjeh koji želiš da dostigneš - naglašava Grahovac za ALOonline.
Dres Borca nosio je do 2007. godine i u tom periodu osvojio je Kup Republike Srpske kao i prvi trofej na nivou BiH – Kup pod rukovodstvom trenera Abasa Arslanagića. Tada su u velikom finalu u banjalučkom „Boriku“ savladali neprikosnovenu sarajevsku Bosnu (24:20). U tom meču za trofej imao je 19 odbrana od čega tri sedmerca, Bojan Unčanin je dao 10 golova, a u timu bio je i Vladimir Branković koji je danas direktor kluba.
[caption id="attachment_535759" align="aligncenter" width="450"]
FOTO: ALOonline[/caption]
- Jedna od uspješnijih sezona. Bili smo prijatelji između sebe i bili smo mladi,a to putovanje bilo je zabavno i za pamćenje. Uspjeli smo da uzmemo Kup iako smo ispred sebe imali fantastičnu ekipu koja je igrala Ligu šampiona i koja je tada podigla visoke standarde. Dobili smo ih srčanošću i velikom željom, a taj trofej bio je jedna vrsta prekretnice za napredak Borca.
Te trofejne 2007. godine Nebojša Grahovac je napustio Borac i karijeru nastavio u Bosni. Nije u Sarajevo otišao zbog novca, jer je imao bolju finansijsku ponudu od rukovodstva banjalučkog kluba, otišao je zbog ličnih ambicija.
- Bio sam sa njima u pregovorima ranije, a vrhunac je bilo finale Kupa. Nermin Salman koji je puno uradio za bh. rukomet nazvao je mog oca i zajedno smo pričali na temu prelaska u redove Bosne. Odmah mi je saopštio da neću na početku biti prvi golman, već da će se to desiti za tri godine i da ću postati reprezentativac BiH. Ipak, to se desilo već u prvoj sezoni, jer sam pristupio potpuno profesionalno. Tačno je da sam mogao ostati u Borcu da sam gledao finansijsku korist, ali samo otišao radi afirmacije. Nisu me tada interesovale finansije već da idem naprijed i da igram Ligu šampiona. Tek u 30. godini kada sam stekao porodicu sam počeo razmišljati o nekim materijalnim stvarima - iskren je Grahovac.
Poslije tri godine koliko je proveo u redovima Bosne, došao je trenutak da sreću okuša u inostranstvu. Njegova destinacija bila je Francuska, prvo je bio član Šamebrija koji je igrao Ligu šampiona. Potom je deceniju proveo u Šartru koji mu je na kraju ponudio poziciju direktora što je odbio, jer je čvrsto odlučio da se vrati u Banjaluku i Borac.
[caption id="attachment_535755" align="aligncenter" width="450"]
FOTO: Ustupljena fotografija[/caption]
- Meni je bitno da je porodica uz mene. Lijepo je u Francuskoj i tamo smo lijepo živjeli, ali je lijepo i u Banjaluci. Tačno je da se tamo djeca ne druže i to mi je smetalo, jer na neki način djeca gube empatiju i nemaju osjećaj da pomognu drugom. Recimo, da zovnu babu i djeda da ih pitaju kako su. Supruga se sa tim borila, ali sistem te jednostvano preuzme. Uglavnom najviše iz tog razloga smo donijeli odluku da se vratimo. Djeca imaju francusko državljanstvo i znanje jezika, ukoliko žele mogu da se vrate i da tamo studiraju. Po njima vidim kako im je ovdje super i to mi je važno. Tu su mi i roditelji koji su sasvim slučajno pola godine ranije nego što ćemo se vratiti prodali kuću u Prijedoru i došli u Banjaluku, sestra mi je tu, prijatelji i sada je sve sadržajnije i ljepše.
[caption id="attachment_535745" align="aligncenter" width="450"]
FOTO: ALOonline[/caption]
I tako je poslije 16 godina odlučio da se vrati u Banjaluku i da opet obuče dres Borca m:tel tokom sezone koja još nije okončana, jer 25. i 26. maja tekuće godine slijedi završnica Kupa BiH, a sedam dana kasnije i Kupa Republike Srpske.
- Prošle godine znate i sami kako je bilo, da je bilo štrajkova i to je dosta uticalo da se ekipa bori za opstanak. Kada smo ljetos krenuli na pripreme na Vlašić imali smo po tri golmana, pivota i tri krila, da bi se nakon toga polako sklapala ekipa, i to sa novim trenerom koji ne trpi prosječnost. Nismo više napravili u prvenstvu, ali je bitno da smo izašli u Evropu i da imamo priliku da u „Boriku“ osvojimo Kup BiH. Mi idemo svaki put na trofeje bez obzira na situaciju. Kada sam 1999. godine dolazio u Banjaluku tako sam naučen, jer ime Borac znači trijumf. Žao mi je što nismo postali prvaci, uz dužno poštovanje prema Izviđaču koji je dobio vajld kard, mi bismo mogli mnogo bolje da predstavimo ovaj sport u Ligi Evrope. Smatram da Borac i Banjaluka sve to mogu mnogo bolje organizovati, a mi bismo kreneli ka gore. Moram se vratiti malo unazad i spomenuti direktora Vladimira Brankovića sa kojim sam prijatelj i koji je najzaslužniji za moj povratak. On me je nazvao i pitao da li bi igrao u Borcu, rekao sam mu da zna moje planove, a on mi kaže da razmislim o svemu. Supruga i ja smo se za deset minuta dogovorili i epilog je poznat - zaključio je u intervjuu za „ALOonline“ Nebojša Grahovac.
BONUS VIDEO:
