Nekada je bio košarkaška zvijezda velike Jugoslavije, a danas prima socijalnu pomoć i nada se da će dočekati da istjera pravdu i povrati ono što mu je oduzeto...

Nekada je bio zvijezda jugoslovenske košarke, prvotimac slavne splitske Jugoplastike, čovjek čiji su prodori, asistencije i energija na terenu oduševljavali publiku. Danas, Mihajlo Manović Crvac, čovjek sa 77 godina, sakuplja plastične flaše po Splitu, pokušavajući da preživi, ali i dalje sa iskrom nade u očima vjeruje da mu život još može donijeti preokret. NJegova filmska životna priča o vrhuncima sportske slave, nepravdi, ličnim tragedijama i istrajnosti u trenucima kada bi mnogi od nas odustali – život je koji je naučio da čak i nakon pada može postojati dostojanstvo, i da se nada nikada ne smije izgubiti.

„Po Splitu sakupljam boce po kontejnerima. Ima ovdje neke simbolike – ja sam bio žuti, to je bila boja dresova Jugoplastike, a i kontejneri su žuti. Poslije svih velikih rezultata, ja sam zaboravljen. Znam da ljude zaboravljaju, negdje više, negdje manje, ali ja sam tendenciozno zaboravljen“, rekao je prije nekoliko godina za Mozzart Sport legendarni košarkaš Mihajlo Manović.

Zbog nepravde ostao na ulici

Već tri decenije bori se sa vjetrenicama.

„Već 30 godina tražim pravdu koja nije ni na vidiku. Imao sam poslovni prostor u centru Splita. U njega sam uložio čitav kapital, uzeli su mi ga. LJudi koji su me tada protjerali ne žele ni danas da čuju moje riječi, a mojim nekadašnjim drugovima se razastire crveni tepih kada ovdje dođu“, priznao je bivši košarkaš.

Bio je član slavne generacije koja je pisala istoriju čuvene Jugoplastike.

„Sedamdesetih godina prošlog vijeka za juniore beogradskog Radničkog, između ostalih, igrali smo Dragi Ivković Tviggi, Miroljub Damnjanović Dugi, ja… Nas trojica smo prešli iz juniora u prvi tim Radničkog. Kao šesnaestogodišnjak, nakon igranja u seniorskom timu Radničkog, prešao sam u Split, koji je 13. januara 1968. godine postao Jugoplastika. Svoju košarkašku sreću potražio sam u Splitu. Jugoplastika je imala sjajne igrače. Bilježili smo odlične rezultate. Igrali smo finale Kupa sa Zadrom, postali šampioni države (1971), igrali smo finale Kupa šampiona u Izraelu, uzeli domaći Kup, igrali finale Kupa kupova i još mnogo toga. Kruna zlatnih sedamdesetih, odnosno osamdesetih, dogodila se 1977. godine kada je Jugoplastika osvojila domaći Kup, prvenstvo i Kup Radivoja Koraća. Imali smo deset zlatnih godina – od 1967. do 1977.“

Brak koji nije opstao

U međuvremenu se 1971. godine i oženio.

„Dobili smo šest godina kasnije sina kome sam dao ime po ocu Jovanu. Drugi se, u dogovoru s bivšom suprugom (oboje su danas pokojni) trebao zvati po njenom ocu, Roko. Ali smo se razveli prije nego što smo dobili drugo dijete. Kasnije sam dobio starateljstvo nad sinom“, govorio je Manović prije nekoliko godina.

S Manovićevim sportskim padom počinje i njegov opšti životni pad.

„Praktično sam izbačen iz ekipe bez pravog objašnjenja. Posvetio sam se podizanju sina. U građevinskom preduzeću sam imao radno mjesto vozača. Eto, umjesto da radim kao jedan od trenera Jugoplastike, postao sam šofer... Imao sam stanarsko pravo na Bačvicama. Davne 1980. godine dobio sam ponudu da preuzmem juniore Jugoplastike. Lijep povratak — ekipa je stigla do titule prvaka Splita, pa Dalmacije, Hrvatske i potom cijele Jugoslavije. U prvi tim ušli su Sobin, Perasović, Stegić, Cambi, Barčot, Perić...“

Zbog rata se vratio u Beograd i doživio najveću tragediju

Krenule su ratne strahote, razaranje tadašnje države. Morao je da pobjegne u Beograd sa porodicom i tu je sin Jovan počeo da igra košarku. Igrao je na poziciji plejmejkera, počeo u Beogradu, a najviše se istakao u Hrvatskoj i Portugalu. Na Pirinejima je igrao za Ovarense i Portugal Telekom, u Hrvatskoj za Alkar i Split, ali i za Dižon, Makedonikos i Prištinu. Upravo je završio sezonu u Prištini, došao u Beograd i — greškom je ubijen!

„Kada je počeo rat, sin Jovan i ja otišli smo kod moje majke u Beograd. Snašao sam se opet, 1994. godine postao sam trener prve ekipe BASK-a, pa sportski direktor. Primao sam platu, živio, sin je rastao i sve se nekako opet uklopilo. Ipak, moj život je iz temelja promijenila tragedija. Sina su mi ubili 2007. godine, kad je bio na pragu tridesete, a ja imao 58 godina.“

Jovana Manovića su u kafiću „Zodijak“ 2007. godine ubili greškom, pošto su u obračunu dvije kriminalne grupe 9. maja pomislili da je prijatelj Andrije Draškovića. Plaćeni ubica Milanko Ivanović (21) iz Čajetine je, zajedno sa Bojanom Bačkovićem iz Užica, osuđen na ukupno 40 godina zatvora. Tom prilikom pucano je i u Mirka Nikolića zvanog Crnogorac, ali je preživio.

Izborio se i sa rakom

Izborio se i sa karcinomom, a ljekari su mu rekli da je medicinski fenomen.

„Teško sam se razboleo, operisao sam karcinom bubrega, žuči i dvanaestopalačnog crijeva, skoro sam umro od sepse. Tada mi je doktorka u Beogradu rekla da sam medicinski fenomen. Otišao sam u penziju, majka je preminula, sestra takođe. Ostao sam sam, bez ičega i donio odluku da se vratim u Split. Otišao sam u penziju, majka je preminula, stan u Beogradu je pripao sestri koja je takođe umrla, a njena djeca su ga prodala. Ostao sam bez ičega. Jedina nekretnina u Beogradu mi je sinov grob na Bežanijskoj Kosi, koji posetim dva puta godišnje, jer je autobuska karta od 80 evra preskupa za onoga ko ima penziju 100 evra. Danas sam beskućnik, primam pomoć koja mi nije dovoljna za život, ali sam zadovoljan čovjek. Sakupljam plastične boce, imam prijatelje, imam šta da jedem, a za smještaj se snalazim“, zaključio je Mihajlo Manović, koji nije izgubio nadu da će mu se život promijeniti. (Kurir)