Tog dana bilo je i važnijih vijesti.

Najveće svjetske redakcije pripremale su naslovne strane o tome kako su egipatske i sirijske snage napale Golan i sve one teritorije koje je Izrael zauzeo u ratu 1967. godine. I u jugoslovenskim redakcijama brujali su telefoni, jer su novinari spoljnopolitičkih rubrika morali dobro da provjere kakva je pozicija Jugoslavije u onome što će udžbenici istorije u budućnosti nazivati Jomkipurskim ratom.

Pamtili su novinari kako je Tito odlučio 1970. da preskoči Naserovu sahranu i da u vrijeme ukopa u Beogradu primi Ričarda Niksona. Zapisivali su godinama kako su jugoslovenske diplomate ludjele zbog bliskih veza Sovjetskog Saveza sa Kairom i Damaskom i finansijsko-oružanih transakcija na toj liniji. Ali su znali i za trenutak kada je u Beograd iz Kaira sletio glavni egipatski obavještajac Hafez Ismail, da Titu lično prenese poruku da će Egipćani kući poslati Sovjete.

Te rane jeseni 1973. godine, to je bio i jugoslovenski plan. Ali on nije uključivao tenkove. Samo jedan diverzantski odred u plavom, koji je tih dana promijenio istoriju košarke. Ipak, vijest da je 6. oktobra Jugoslavija konačno postala šampion Evrope, ostala je u magli koju prave tenkovske gusjenice u pijesku.

Čovjek bi pomislio da su stvari u Ljubljani došle na svoje mjesto. Jugoslavija je postala prvak svijeta, o tome će se raspredati decenijama legende, snimaće se filmovi i serije i neće dozvoliti hroničari da se na taj rezultat ikada uhvati patina. Ali ubrzo poslije tog turnira, Ranka Žeravicu zamijenio je njegov pomoćnik Mirko Novosel.

Novosela su dočekali nepovjerenje i glasna pitanja – da li je dorastao? Ali on nije imao dileme. U tim je ubacio imena iz svoje sveske: Kićanovića, Jerkova, Slavnića, Dalipagića. I promijenio paradigmu.

– Avangarda. Bio je avangarda – reći će Kapičić.

Novosel je vjerovao u igrače koji misle. Bio je selektor koji je odlazio u Čačak da riješi Kićanovićevu maturu i putovao fićom u Tuzlu da odvrati Mirzu Delibašića od tenisa. Time je stvorio povjerenje. A slobodan igrač – govorio je – nema cijenu.

Na Eurobasketu u Barseloni, Jugoslavija je prvo lomila Italijane u dva produžetka, a onda u finalu pregazila Španiju. Sovjeti, iznenađujuće poraženi u polufinalu, nisu se susreli s Plavima, ali su svi znali: Jugoslavija je postala sila. U budućim okršajima, Jugosloveni su slavili u 11 od 12 velikih mečeva protiv SSSR-a.

Od Barselone 1973. do Rima 1991. nije prošao nijedan Eurobasket bez jugoslovenske medalje. Novosel je udario temelje, a generacije iza njega nastavile da šire naslijeđe divova.

I danas, pred svaki Eurobasket, u kolektivnom nesvjesnom lebdi isti osjećaj: želja da se ponovo doživi onaj trenutak kad su Plavi oslobodili sebe i pobijedili Sovjete – na parketu i u sebi.

– Nema ništa ljepše od slobodnog igrača – govorio je Novosel.

I dok Bliski istok ponovo gori, kao i 1973, ostaje nada da će se ponoviti ona vijest koja je tada ostala u magli. Vijest o slobodi, o zlatnoj medalji i zraku ljepšem od svih drugih, piše Mozzart Sport.