Hedviga Golik, živjela je u srcu Zagreba, kada je nestala bez traga, posljednji put je viđena živa 1966. godine.

Niko se nije raspitivao o njoj, nije imala blisku porodicu koja bi prijavila njen nestanak, nije bilo prijatelja koji bi se pitali zašto je nema i niko nije primjetio njeno odsustvo.

Godine 2008, zagrebačke vlasti su pokušale da prenamjene stari stan koji je očigledno bio napušten. Prošlo je toliko vremena da se malo ko sjećao kome je pripadao.

Kada su provalili, dočekala ih je scena koja je bila i jeziva i srceparajuća.

Sjedeći u svojoj fotelji, ispred starog televizora iz 1960-ih, sa šoljom čaja pored sebe, bila je Hedviga Golik mumificirana vremenom.

Njeno tokelo je ostalo tamo najmanje 42 godine, potpuno sama, zaboravljena od svijeta.

Stan je bio njen, kupljen još u vrijeme bivše Jugoslavije. Niko nije ulazio od tog dana 1966. godine. Komšije su pretpostavile da se jednostavno odselila... ali niko nikada nije provjerio.

Unutrašnjost stana je izgledala kao vremenska kapsula: prljavo posuđe još uvijek u sudoperi, namještaj prekriven prašinom, televizor još uvijek postavljen prema stolici kao da čeka da prenese večernje vijesti ženi koju je svijet već zaboravio.

Prostorija je bila tako čvrsto zatvorena da je došlo do prirodne mumifikacije, čuvajući njeno tijelo kao jeziv podsjetnik da je ona, zapravo, postojala. Hedviga je umrla u apsolutnoj samoći.

A najuznemirujući dio? Niko nije primjetio da je nema više od četiri decenije.

Ovaj slučaj nas tejra da se osvrnemo oko sebe i zapitamo: Koliko ljudi danas živi ovako? Nevidljivo. Tiho. Zaboravljeno.