Donjeck i Luganjsk trenutno su obasti u kojima se vodi velika borba. Ova područja nekada u prošlosti naseljivali su Srbi. Prije 269 godina Srbi iz Vojne Krajine osnovali su tu svoje vojničke kolonije. Ovo je priča o malo poznatoj stranici srpske istorije.



Osmansko prodiranje na Balkan izazvalo je velika migraciona kretanja srpskog naroda sjeverno od Save i Dunava. U Habsburškoj monarhiji Srbi su u 16. veku stekli poseban status - vojnika graničara. Kako bi odbranila svoje teritorije habsburška vlast ciljano je organizovala i naseljavala Srbe u pogranična područja koja su zbirno nazvana - Vojna Krajina. Ta područja prostirala su se u periodu od 16. do 18. veka od Like i Korduna do Banata.

Bečki dvor je u novopridošlim Srbima vidio nove graničare te su oni upućivani da se nasele u širem pojasu austro-turske granice. Drugim riječima, njihov dolazak na tlo Austrijskog carstva posmatran je kao pojava koja se nije mogla izbjeći, ali koja se, zauzvrat, i te kako mogla dobro iskoristiti u smislu dodatnog ojačavanja svojevrsne odbrambene tampon-zone na austro-turskoj granici, piše Nportal.

Položaj novopridošlih Srba podrazumijevao je njihovo postepeno i tegobno uključivanje u državnopravni sistem Austrijskog carstva, kao i preuzimanje svih onih obaveza, najčešće vojnoodbrambenih, kako bi osigurali mogućnost da se dugoročno nastane na tim područjima.

Tragovi srpskog identiteta


O postojanju Srba na prostorima Luganjske i Donjecke oblasti svjedoče i brojni toponimi srpskog porijekla koji su se do danas zadržali u tim sredinama.

Srpski doseljenici su u značajnom broju počeli da podižu svoje naseobine, a davali su im imena svojih rodnih mjesta te se danas u srcu Ukrajine nalaze varoši Pančevo, Smederevo, Zemun, Varaždin, Vukovar, Bečej, Sentomaš, Čongrad, Sombor, Turija, Mošorin, Beška i mnogih drugih.

Pored toponima, veoma često se može naići i na prezimena kao što su Horvat, Vujić, Miloradović, Stratimirović, Udovički, Avramov, Stepanov... Naravno, nakon administrativnog gašenja oblasti, a usljed nepobitne kulturološke i etimološke srodnosti, došlo je do brze asimilacije.

Vijesti o Srbima koji su se odselili u Rusiju pedesetih godina 18. vijeka bilo je i vijek kasnije, u vrijeme priprema za obilježavanje stogodišnjice dolaska Srba iz zavičaja u ukrajinske stepe. O tome dragocjene podatke daje pismo oficira u penziji Pavla Arsenijevića iz Jelisavetgrada, upućeno patrijarhu Rajačiću 1852. godine. U njemu Arsenijević pominje potomke znamenitih Srba koji su živjeli na bivšem području Nove Serbije i Slavjanoserbije.

Ostalo je zapisano da je kao jedini preostali Srbin u nekadašnjoj Slavjanoserbiji 1837. godine živio izvjesni stogodišnjak, poručnik Milutinov.