"Meni se svidjelo i ja sam srećna zato što sam se upisala u Prvu obrenovačku osnovnu školu."

Taj kratki snimak, nježan i dirljiv, za tren oka postao je viralan. Ljudi su prepoznavali autentičnost emocije, onu iskrenu dječiju pometnju u kojoj se sreća i tuga drže za ruke. U godinama koje su uslijedile, klip je postao dio naše digitalne svakodnevice, mimovan, citiran, parodiran i nikada zaboravljen.

Osam godina kasnije, ekipa RTV Mag odlučila je da pronađe Tinu i isprati kraj njenog osnovnoškolskog poglavlja, odnosno maturu. Tina sada stoji ispred kamere bez suza, na istom onom mjestu, ali sa osmehom daleko sigurnijim, sa maturskom haljinom koja savršeno odražava njene godine, sa glasom koji više ne drhti.


"Meni se svidjelo i ja sam srećna što sam završila Prvu obrenovačku osnovnu školu", rekla je Tina televizijskoj ekipi i objasnila kako se zaista osjećala prvog dana škole, prije osam godina.

"Pa, vjerovatno zbog nekog uzbuđenja ili prvi put na kamerama", rekla je jednostavno.

Za kraj, jedno veliko hvala


Tina je, a da to nije nikada planirala, postala simbol onih prvih školskih dana.

A između ta dva trenutka, od početka Tininog školovanja do kraja, stalo je sve što školu čini važnijom od svakog udžbenika. Stali su drugari koje je zavoljela, nastavnici koji su je usmjeravali, dani kad se smijala bez razloga i oni kad je brojala minute do zvona. Stalo je osam godina rasta, onog tišeg, unutrašnjeg, kojeg ne primjećujemo dok se ne osvrnemo na stare slike ili u ovom slučaju snimke.

Tina je zaplakala kada je prvi put ušla u učionicu. I time nas, sasvim nenamjerno, naučila nešto što zaboravljamo: da je sreća često prevelika za tijelo malog djeteta, pa mora da potekne kroz suze.

Danas, kad kaže da joj je bilo lijepo i da je zahvalna, ona ispisuje epilog djetinjstva. Onaj koji ne staje u svesku, ali se pamti zauvijek.

Sada, kao mala maturantkinja, zatvara jedno poglavlje dostojanstveno i sa osmijehom.

(Ona.rs)