Istina je da nisu svi rođeni pod srećnom zvijezdom, pa se za mnoge ljude može reći da ih život nije mazio.

Najtužnije od svega je što su djeca upravo ta koja ispaštaju zbog nemarnih roditelja, a Maja (82) je bila samo jedna nedužna i nesrećna djevojčica. Ona nikada nije saznala šta znači lijepa riječ, ljubav, podrška i roditeljski zagrljaj. Teško djetinjstvo je jedino koje pamti, a nastavilo se sve do kraja puberteta.

"Jedino što pamtim od roditelja su neprestane batine, izgladnjivanje, kažnjavanje i izbacivanje iz kuće. Prije sedme godine bila sam sluškinja i robinja svojih sopstvenih roditelja. Često bih bila toliko gladna da noću nikako ne bih uspijevala da zaspim. Iskradala bih se na vrhovima prstiju i tražila ostatke hljeba, ali čim bi neko od ukućana čuo moje korake dobijala sam batine. U školu sam išla pocepana, izglаdnjela i pretučena, sve dok moja nastavnica fizičkog nije primetila da trpim zlostavljanje - započinje svoju ispovijest ta hrabra žena.

(FOTO) „NIŠTA OSIM STOLNJAKA I HODNIKA NIJE VIDJELA“ Nana sama othranila unuke čisteći zgrade: Nikada se nije požalila da joj je teško

"Iako sam bila dobar đak, nastavnica fizičkog me je kritikovala što nikada ne nosim opremu. Neprestano sam se pravdala. Ona nije znala da od stare garderobe i marama sаma sebi šijem šortseve. Na kraju sam bila satjerana uza zid, pa sam joj priznala. Rekla je da će razgovarati sa mojim roditeljima. To veče kada sam došla kući dobila sam batine koje i danas pamtim. Nastavnica me je sutradan zatekla svu u masnicama i odmah zatražila da se preselim iz kuće. Ispostavilo se da niko od rođaka ne želi da me primi, što me je dodatno pogodilo i smještena sam u dom za nezbrinutu djecu", nastavlja Maja.

" Prvu haljinicu i cipele dobila sam u domu. Pomagala sam u kuhinji i čišćenju. Međutim, kako sam se približavala punoljetstvu, neko od mojih roditelja ili rodbine je trebalo da plati za moj boravak tamo, a kako se to nije desilo završila sam maltene na ulici. Preselila sam se kod jedne drugarice kako bih bar završila školu, znala sam da ću poslije toga biti na ulici. Sjećam se da sam išla ulicama i plakala i naišla na dječaka koji me je pitao šta nije u redu. Ponudio je da me odvede u bioskop, a ja sam mu ispričala cijelu svoju priču. Iste večeri me je odveo u njegov stan gdje sam zatekla njegove roditelje. Njegova mama mi je rekla da ću živjeti kod njih. Ti ljudi, iako skormni, bili su divni. Prvi put sam osetila šta znači pripadati nekome. Vjenčala sam se sa tim dečkom veoma brzo i dobili smo dvoje djece. Njegovi roditelji su, nažalost, brzo preminuli, a i on je nedugo potom doživio moždani udar i preminuo. Ostala sam ponovo sama sa dvoje djece i nisam znala šta ću da radim. Eh sudbino, pusta li si! Govorila bih glasno u suzama"

"Sreća je bila što smo imali krov nad glavom, iako mali, ipak je bio dom. Radila sam kao čistačica i uspjela od djece da napravim ljude. Pošto su završili škole, zaposlili su se i osnovali sopstvene porodice. Međutim, tada su počeli da me se stide pošto sam bila siroče i čistačica. Totalno su me eliminisali iz života, a ja sam sve podredila njima. Ne kajem se, da mogu sve bih isto uradila. Ljubav majke je neizmjerno velika. Majka uvek prašta. Željela sam da imaju sve što ja nikada nisam. Uglavnom nisam bila tu kako bih im sve obezbijedila, a sada me se stide. Ali barem su oni srećni..."- završava svoju priču Maja.