Nakon što je ostao bez supruge Radenke, koja je preminula prošle godine u 43. godini života, Milan je preuzeo ulogu oba roditelja i nastavio da se bori sa teškim uslovima života. Njegova ispovijest ogoljuje realnost samohranih roditelja u Srbiji i ukazuje na nedostatak sistemske podrške.

Milan Đurđević započinje svoju priču podsjećanjem na mladost koju je proveo na ratištu, braneći otadžbinu tokom sukoba na Kosovu i Metohiji:

-Otišao sam vrlo mlad u vojsku, sa 18 godina. Bio sam u Prizrenu i zajedno sa saborcima prošao kroz najteže trenutke rata. Samo nas je volja Božija spasila od smrti. Međutim, najteži izazovi su me sačekali nakon rata, u borbi za moju porodicu, kazao je.

-Nikada nisam dobio zvaničnu dijagnozu od bolnice u Valjevu. Rekli su da je riječ o kanceru, a kasnije i o bolničkoj bakteriji. Kada sam saznao da je preminula, bio sam slomljen. Najteže mi je bilo objasniti djeci da njihove majke više nema, priča Milan.

Milanov dan počinje u pet sati ujutru, kada priprema djecu za školu i obavlja poslove na imanju:

-Imam nekoliko svinja, kokošaka, i trudim se da obezbijedim osnovno. Starija ćerka Ivana mi je najveća podrška, radi, pomaže oko mlađih i preuzima dio roditeljske odgovornosti, kaže Milan.

-Najstarija ćerka teško je podnijela smrt majke. Nakon sahrane bila je hospitalizovana, a tretman koji je tamo doživjela bio je nehuman. Danas se oporavlja, radi i trudi se da pomogne porodici.
Milan ističe da njegova porodica ne prima dječiji dodatak zbog komplikovane administracije i nedovoljne podrške lokalnih vlasti:

– Pokušavao sam da podnesem zahtjeve, ali uvijek je nešto nedostajalo. Rečeno mi je da je penzija mojih roditelja dovoljna za našu porodicu, što je apsurd.

Veliku pomoć pružila im je Fondacija Rodoljublje, koja je organizovala prikupljanje sredstava za poboljšanje uslova života:

– Fondacija nam je donirala namještaj, bijelu tehniku i obećala plastenike. To nam je mnogo olakšalo život, ali svakodnevna borba i dalje traje, prenosi Ekskluziva.ba.

;t=2282s