Već godinama, svakog 6. januara, djed i unuk, Novak Paspalj i Novak Tadić, zajedno idu na badnje jutro, uranak koji za njih nije običaj, već zavjet. Nose isto ime jer je unuk dobio ime po djedu, ali nose i isto poštovanje prema vjeri, porodici i srpskoj tradiciji.

Od unukovih prvih koraka, njih dvojica zajedno ustaju prije svitanja, oblače se za hladnoću, uzimaju alat i kreću u potragu za badnjakom. Godine su prolazile, dječiji korak je postajao sigurniji, ali put je ostajao isti. Snijeg, mrak, tišina i osjećaj da se čini nešto što su činili i preci.

U Lijevče polju, gdje žive porodice Tadić i Paspalj, mnogo se drži do običaja. Badnji dan se dočekuje sa poštovanjem: badnjak se siječe ujutro, uz kratku molitvu, domaćin se prekrsti, a drvo se unosi u kuću predveče. Slama se prostire po domu, simbolizujući Hristovo rođenje u skromnosti, a badnjak se pali uz želju za zdravlje, napredak i mir u porodici.

Posti se do večeri, trpeza je posna, ali bogata simbolikom. Na njoj su žito, hljeb, med, orasi, suvo voće. Djeca se raduju slami i sitnim poklonima, dok stariji podsjećaju jedni druge da se Badnji dan ne slavi glasno, već dostojanstveno.

Božić u ove porodice dolazi tiho, ali snažno  kao potvrda da se ono što se čuva godinama ne može izgubiti preko noći.

Za Novaka Paspalja i njegovog unuka Novaka Tadića, badnje jutro nije obaveza. To je zajedničko pamćenje, lekcija bez riječi i dokaz da se identitet prenosi primjerom. Dok hodaju istim putem, jedno pored drugog, jasno je da tradicija ne živi u običajima već u ljudima koji ih žive. Da u miru i slozi dočekaju Hristovo rođenje.