Rođen u Bugarskoj 1943. godine sa genetskim gubitkom vida, Kurt je sa porodicom emigrirao u okrug Salihli u Manisi 1951. godine.

Vid je u potpunosti izgubio u dvadesetoj godini života. Uprkos invaliditetu, cijeli život je radio kao pastir i poljoprivrednik, trudeći se da ostane samostalan i dostojanstven.

Njegov najveći oslonac već 24 godine je magarac Magare, kojeg je, uz pomoć vodiča, naučio da samostalno pronalazi put između centra grada i kuće na selu.

Kurt ističe da bez magarca ne bi mogao funkcionisati, jer mu on omogućava sigurno kretanje i nezavisnost u svakodnevnom životu.

https://aloonline.ba/vijesti/radovan-damjanovic-farma-magarca/

Mještani kažu da su uvijek uz Kurta i pomažu mu kada je potrebno, dok Magare ostaje njegov najvjerniji saputnik i simbol upornosti i ljudskog dostojanstva.

Govoreći o teškom životu, Kurt je ispričao da je njegov otac imao velike poteškoće u Bugarskoj, gdje je ostavio svu imovinu i sa porodicom došao u Salihli.

„Nema mjesta u ovim planinama na koje nisam kročio. Dok sam čuvao koze, vid mi je počeo slabiti. Koze su se kretale prema litici, a ja ih nisam mogao zaustaviti. Pao sam s litice pet puta, ali nisam umro. Trebalo nam je živjeti do danas“, ispričao je Kurt.

Posebno ističe ulogu magarca u svom životu:

„Moj magarac je postao moje oči i uši. Nisam mogao nigdje ići bez njega. Dresirali smo magarca.“

Navodeći da se nikada nije ženio, Kurt kaže da i danas može sam obavljati svoje svakodnevne zadatke, dokazujući da su upornost i volja jači od životnih prepreka, piše Anadolija.