O tragičnoj ljubavnoj priči Envera Šiljka iz Gradiške i Fride Laufer, Jevrejke iz Tuzle s početka Drugog svjetskog rata, i danas priča cijeli Balkan.

Do posljednjeg dana nisu odstupali od svojih ideala, iako su zbog toga platili najvišu cijenu – izgubivši oboje prerano živote. Upravo pjesmu „Je l’ ti žao što se rastajemo“ napisao je Enver pred strijeljanje svojoj Fridi, u tuzlanskoj tamnici, svjestan svoga kraja.

Cedulju sa ovim tekstom uspio je doturiti mladoj Jevrejki, a ona ju je proslijedila dalje, prije tragičnog kraja u Jasenovcu, u ljeto 1942. godine. Ti stihovi postali su simbol njihove vječne ljubavi i prenose se sa generacije na generaciju.

Halid Bešlić je ovu numeru otpjevao na posebno emotivan način, snimivši spot koji izaziva suze i budi najdublje emocije. Na osnovu nje nastao je i roman „Slana zemlja“ Jasmina Imamovića.

„Voljeli se u okrutno vrijeme“

Detalje o ljubavi nacionalnih heroja Envera Šiljka i Fride Laufer pronašli smo i na Fejsbuk stranici „Grad na Miljacki za svu raju i cijeli svijet“.

Enver je rođen 15. avgusta 1919. godine u Bosanskoj Gradišci. Poticao je iz siromašne porodice – otac Salih bio je kafanski svirač sa neredovnim primanjima, pa se Enver još od najmlađih dana morao sam snalaziti za život. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju je pohađao u Banjoj Luci. Kao učenik šestog razreda gimnazije, zbog učešća u akcijama revolucionarne omladine, bio je isključen iz škole, pa je školovanje nastavio u Osijeku. Pošto je bio dobar đak, zarađivao je za život dajući privatne časove slabijim učenicima.

Po ugledu na Klub akademičara iz Banje Luke, studenti i đaci iz Bosanske Gradiške formirali su zajednički klub radničke i studentske omladine, čija je aktivnost bila naročito izražena tokom raspusta. Ovaj klub bio je pod direktnim uticajem Komunističke partije Jugoslavije. Pored aktivnosti u ovom klubu, Enver je bio aktivan i u Radničkom sportskom klubu „Sava“ u Tuzli, gdje je igrao fudbal i bio centarfor tima. Uporedo sa sportskim aktivnostima u klubu, aktivno je politički djelovao među omladinom šireći ideje KPJ, čiji je član bio od 1940. godine.

Zbog lošeg materijalnog stanja Enver nije mogao da upiše studije, pa je 1938. godine došao u Tuzlu, gdje se zaposlio kao službenik u rudniku „Kreka“. Tada je primljen u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a dvije godine kasnije i u Komunističku partiju Jugoslavije. Bio je sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a u Tuzli.

U februaru 1941. godine bio je uhapšen i poslije petnaestodnevnog zadržavanja u zatvoru protjeran u rodno mjesto. Nedugo potom se vratio u Tuzlu i živio ilegalno sve do kraja juna. Nakon Aprilskog rata i okupacije Jugoslavije, izabran je za člana Oblasnog vojnog rukovodstva i povukao se u okolinu grada, gdje je počeo da radi na pripremi oružanog ustanka.

Zajedno sa Fridom Laufer, aktivistkinjom KPJ i svojom djevojkom, bio je zadužen da organizuje prelazak husinskih rudara u partizane. Tim poslom, 18. jula 1941. godine, pošao je u Doboj. Zajedno s njim bili su Frida Laufer, Rudolf Vikić i Memo Suljetović, i zanoćili su u Drežniku, kod Moluha. Pošto je mjesto u kojem su odsjeli bilo pod prismotrom ustaške policije, izdali su ih ustaški simpatizeri. Ustaše su ih potom opkolile, iznenadile i uhapsile.

Osuđen na smrt i strijeljan

Prilikom sprovođenja u otvorenom automobilu kroz Tuzlu, Enver se digao na noge, otimao se ustašama, pjevao Internacionalu i pozivao narod na ustanak. Preki sud ga je 5. septembra 1941. godine osudio na smrt, zajedno sa Rudolfom Vikićem i Memom Suljetovićem, i istog dana strijeljao.

Pred prijedlogom suda da traži pomilovanje, Enver je odbio i rekao:

„Ja znam kakav je ovo sud. Zato ga i ne priznajem. Priznajem samo sud KPJ i jedino njoj sam spreman da odgovaram za svoja djela. Ovaj sud ne smatram legalnim, jer služi okupatoru i domaćim izdajnicima.“

Dok su ga ustaše vezanog vodile na strijeljanje, prolazeći hodnicima i silazeći niz stepenice zatvora, pjevao je Fridi pjesmu „Je l’ ti žao što se rastajemo“.

Pred samo strijeljanje skinuo je bluzu od šatorskog krila i dao je kočijašu koji je čekao da odveze njegovo tijelo. Kada je pucanj promašio, Enver se uhvatio za krvave grudi i uzviknuo:

„Što vam drhte ruke, fašistički psi, pucajte! Možete ubiti Envera Šiljka, ali Komunističku partiju – nikada! Pucajte, izdajnici! I u vas će pucati moji drugovi, komunisti i skojevci!“

Njegovo držanje pred okupatorom snažno je odjeknulo u tuzlanskom kraju – desetine omladinaca pošle su tada u partizane, oduševljene njegovim primjerom.

Šta se desilo s Fridom?

Njegovu djevojku, Fridu Laufer, Jevrejku iz Tuzle, ustaše su krajem avgusta 1941. godine prebacile u logor u Gospiću, a odatle u logor Loborgrad u Zagrebu. Potom je bila prebačena u Aušvic, gdje je ubijena – iako postoji i svjedočanstvo da je odvedena u Jasenovac, gdje je pogubljena.

Rodila njihovog sina u logoru

Hikmet Hadžialagić, profesor u penziji iz Gradiške i rođak Envera Šiljka, ispričao je za „Politiku“ da je Frida petnaestak dana prije nego što je Enver strijeljan odvedena iz Tuzle. U Jasenovačkom logoru, 1942. godine, rodila je Enverovog sina.

Ona je iz logora sestri poslala dvije dopisnice – u posljednjoj, od 9. maja 1942. godine, pitala je zna li nešto o Enveru. Nije znala da je ubijen.

Sarajka Frida Laufer, koja danas nosi ime po tetki, ispričala je da je bila u šoku kada je, osam decenija kasnije u Gradišci, upoznala Enveru Šiljak, stričevku Envera Šiljka. Zajedno su položile cvijet na njegovu bistu.

Most u Tuzli, svečano otvoren 2. oktobra 2010. godine, nosi naziv „Most narodnog heroja Envera Šiljka i Fride Laufer“, ali ga Tuzlaci i danas zovu – Most ljubavi, prenosi Stil.