O tragičnoj ljubavnoj priči Envera Šiljka iz Gradiške i Fride Laufer, Jevrejke iz Tuzle s početka Drugog svjetskog rata i danas priča cijeli Balkan. Do posljednjeg dana nisu odstupali od svojih ideala, iako su zbog toga platili najvišu cijenu - izgubivši oboje prerano živote. Upravo pjesmu „Je l' ti žao što se rastajemo“ napisao je Enver prije strijeljanja svojoj Fridi, u tuzlanskoj tamnici, svjestan svoga kraja. Cedulju sa ovim tekstom uspio je doturiti mladoj Jevrejki, a ona je proslijedila dalje, prije tragičnog kraja u Jasenovcu, u ljeto 1942. godine. Ti stihovi postali su simbol njihove vječne ljubavi i prenose se sa generacije na generaciju.
Halid Bešlić je ovu numeru otpjevao na posebno emotivan način, snimivši spot koji izaziva svakome suze i budi najdublje emocije. Na osnovu nje nastao je i roman „Slana zemlja“ Jasmina Imamovića.
„Voljeli se u okrutno vrijeme“
Detalje o ljubavi nacionalnih heroja Envera Šiljka i Fride Laufer pronašli smo i na Fejsbuk stranici „Grad na Miljacki za svu raju i cijeli svijet“.
Enver je rođen 15. avgusta 1919. godine u Bosanskoj Gradišci. Potiče iz siromašne porodice, njegov otac Salih je bio kafanski svirač sa neredovnim primanjima, pa se još od najmlađih dana morao sam snalaziti za život. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a gimnaziju je pohađao u Banjaluci. Kao učenik šestog razreda gimnazije, zbog učešća u akcijama revolucionarne omladine, bio je isključen iz škole, pa je školovanje nastavio u Osijeku. Pošto je bio dobar đak, zarađivao je za život, dajući privatne časove slabijim učenicima.
Po ugledu na Klub akademičara iz Banje Luke, studenti i đaci iz Bosanske Gradiške, formirali su zajednički klub radničke i studentske omladine, čija je aktivnost bila naročito aktivna tokom raspusta. Ovaj klub je bio pod direktnim uticajem Komunističke partije Jugoslavije. Pored aktivnosti u ovom klubu, Enver je bio aktivan i u Radničkom sportskom klubu „Sava“ u Tuzli, gdje je igrao fudbal i bio centarfor tima. Uporedo sa sportskim aktivnostima u klubu, aktivno je politički djelovao među omladinom šireći ideje KPJ, čiji je član bio od 1940. godine.
Zbog lošeg materijalnog stanja, Enver nije mogao da upiše studije, pa je 1938. godine došao u Tuzlu, gdje se zaposlio kao službenik u rudniku „Kreka“. Tada je primljen u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a dvije godine kasnije i u Komunističku partiju Jugoslavije. Bio je sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a u Tuzli.
Februara 1941. godine je bio uhapšen i poslije petnaestodnevnog držanja u zatvoru, protjeran u rodno mjesto. Nedugo potom se vratio u Tuzlu i živio ilegalno sve do kraja juna. Poslije Aprilskog rata i okupacije Jugoslavije, izabran je za člana Oblasnog vojnog rukovodstva i povukao se u okolinu grada, gdje je počeo da radi na pripremanju oružanog ustanka. Zajedno sa Fridom Laufer, aktivistkinjom KPJ i svojom djevojkom, bio je zadužen da organizuje prelazak husinskih rudara u partizane. Tim poslom, 18. jula 1941. godine, pošao je u Doboj, zajedno sa njim bili su Frida Laufer, Rudolf Vikić i Memo Suljetović, i zanoćili su u Drežniku, kod Moluha. Pošto je mjesto u kom su odsjeli bilo pod prismotrom ustaške policije, oni su bili izdati od strane ustaškog simpatizera Ivice Zlovića. Ustaše su ih potom opkolile i usred noći iznenadile i uhapsile.
Zašto je osuđen na smrt?
Prilikom sprovođenja u otvorenom automobilu kroz Tuzlu, digao se na noge i otimajući se ustašama pjevao Internacionalu, klicao Komunističkoj partiji i pozivao narod na ustanak. Preki sud ga je, zajedno sa Rudolfom Vikićem i Memom Suljetovićem, 5. septembra 1941. godine, osudio na smrt i istog dana strijeljao. Predlog suda da traži pomilovanje odbio je riječima:
„Ja znam kakav je ovo sud. Zato ga i ne priznajem. Priznajem samo sud KPJ i jedino njoj sam spreman da odgovaram za svoja djela. Ovaj sud ne smatram legalnim, jer služi okupatoru i domaćim izdajnicima“.
Dok su Envera Šiljka ustaše vezanog vodile na strijeljanje, on je prolazeći hodnicima i silazeći niz stepenice zatvora pjevao Fridi pjesmu, „Jel' ti žao što se rastajemo“.
Pred samo strijeljanje skinuo je svoju bluzu od šatorskog krila i dao je kočijašu koji je čekao tu da odveze njegovo mrtvo tijelo. Prilikom strijeljanja nije bio dobro pogođen i ostao je ranjen na nogama, uhvatio se za krvave grudi i uzviknuo:
„Što vam drhte ruke, fašistički psi, pucajte! Možete ubiti Envera Šiljka, ali Komunističku partiju - nikada! Pucajte izdajnici! I u vas će pucati moji drugovi, komunisti i skojevci!“
Takvo njegovo držanje pred okupatorom, snažno je odjeknulo u tuzlanskom kraju. Desetine omladinaca iz Tuzle i okoline, oduševljene Enverovim primjerom, otišle su u partizane.
Kakva je bila Fridina sudbina?
Njegovu djevojku, Fridu Laufer, Jevrejku iz Tuzle, ustaše su krajem avgusta 1941. godine prebacile u logor u Gospiću, a odatle je u logor Loborgrad u Zagrebu. Potom je bila prebačena u logor Aušvic, gdje je ubijena, mada postoji i svjedočenje da je odvedena u jasenovački logor i tamo pogubljena.
Porodila se u logoru
Hikmet Hadžialagić, profesor u penziji iz Gradiške, rođak Envera Šiljka, ispričao je za „Politiku“ da je Frida, petnaestak dana prije nego što je Enver, zajedno sa Memom Suljatovićem i Rudolfom Vikićem, strijeljan u zatvorskom dvorištu, odvedena iz Tuzle. Bilo je to 18. avgusta 1941. godine. Prvo je dospjela u logor u Krušiću, potom Gospiću, pa Zagrebu… U logoru Jasenovac, posljednjoj životnoj stanici, 1942. godine rodila je Enverovog sina. Ona je sestri iz jasenovačkog logora poslala dvije dopisnice, potvrdila nam je, u Gradišci Sarajka Frida Laufer, koja je ime dobila po tetki.
„U posljednjoj dopisnici od 9. maja 1942. godine, Frida pita sestru, a moju majku, zna li nešto za Envera. Očigledno, nije bila sasvim sigurna da je ubijen“, ispričala nam je Frida, u emotivnom šoku, jer je u Gradišci, osam decenija kasnije, upoznala Enveru Šiljak, stričevku Envera Šiljka, koja je, na ovaj nesvakidašnji susret, doputovala iz Bihaća. Njih dvije su zajedno položile cvijet na njegovu bistu.
Most u Tuzli koji je svečano otvoren 2. oktobra 2010. godine nosi naziv „Most narodnog heroja Envera Šiljka i Fride Laufer“, mada ga popularno nazivaju i „Most ljubavi“.
(Stil)
Komentari (0)