Za britansku spisateljicu Nilufer Atik, porođaj je bio nešto najstrašnije i najljepše što joj se desilo. Nilufer je doživjela iskustvo bliske smrti nakon komplikacija tokom rođenja sina Mila, koji je rođen nakon 54 sata teških porođajnih muka i hitnog carskog reza.

Nilufer Atik (49), kolabirala je i nije davala znake života gotovo pola sata, osjećajući kako polako "klizi" s ovog svijeta. Danas tvrdi da joj je iskustvo bliske smrti najljepša stvar koja joj se dogodila u životu.

Poput većine ljudi, i ona je čitala o iskustvima kliničke smrti - tunelima svjetlosti, susretima s preminulim voljenima, a obično je uzrok smrti porodilja bilo postporođajno krvarenje. Njeno iskustvo bilo je potpuno drugačije.

"Nisam izašla iz tijela, niko me nije dozivao s 'one strane'. Ali osjećaj je bio toliko blažen da me je zauvijek oslobodio straha od smrti."

54 sati agonije


Nilufer je imala 41 godinu kada je rodila sina Mila, nakon neverovatnih 54 sata porođajnih muka. Iako nije očekivala lak porođaj, nije ni slutila šta je čeka.
"Kontrakcije su počele naglo, odmah jake i na svakih tri minuta. Otišli smo u bolnicu, ali su nas vraćali kući govoreći da nisam dovoljno otvorena. Bila sam u tolikim bolovima da nisam mogla da hodam i povraćala sam, ali su mi uporno govorili da je to 'normalno'."

Nakon 19 sati kod kuće, vratila se u bolnicu, odbijajući da ponovo bude poslata nazad. Bolovi su bili neizdrživi.
"Milo je bio okrenut naopako, glavom je blokirao porođajni kanal, zato nisam napredovala. Tek kada smo oboje bili u životnoj opasnosti, uradili su hitan carski rez. Ali ni tada nije išlo kako treba. Anesteziolog mi je dao previše spinalne anestezije i prestanak disanja me zamalo koštao života."

Milo je rođen, ali odmah prebačen na intenzivnu negu zbog problema s disanjem. Nilufer je, iako presrećna, bila u stanju šoka.
"Rekla sam sebi: 'Kad ga dovedemo kući, tada ću imati vremena da se oporavim.' Ali moje tijelo je imalo druge planove."

Pročitajte i priču o influenserki koja je nakon porođaja preminula zbog embolije plodovom vodom.

Klizanje u smrt


Dva dana kasnije, dok su obilazili Mila u bolnici, Nilufer je osjetila vrtoglavicu.
"Mislim da moram da sjednem", prošaputala je prije nego što se srušila. "Nisam bila bez svijesti. Čula sam sve oko sebe, sestru koja zove pomoć, doktore koji mi postavljaju pitanja, ali nisam mogla da odgovorim, pomjerim se, otvorim oči. Samo sam ojsećala kako polako tonem u neki drugi svijet."

Narednih 28 minuta ljekari su pokušavali da je povrate.
"Znala sam da umirem. I bila sam u redu s tim. Osjećaj je bio neopisiv. Kao da me preplavila čista sreća, hiljadu puta jača od bilo čega što sam ikada osjetila. Tonula sam u tamu, ali ta tama je bila topla, bezbjedna, bez bola."

Nije bilo tunela, svjetlosti, anđela. Samo osjećaj mira.
"Osjećala sam kako mi se disanje usporava do potpunog prestanka. Ali nije bilo panike, nije bilo straha. Bilo je kao da se moje tijelo rastapa u čistu ekstazu."

Ljekari su je u očajničkom pokušaju da je probude bolno štipali, ubadali iglama, dozivali po imenu.
"Htjela sam da vičem na njih: 'Ostavite me! Pustite me da uživam u ovome!' Ali nisam mogla da se pomjerim."

Statistike kažu da su ovo najčešći zdravstveni problemi problemi sa kojima se porodilje suočavaju.

"Moram da se vratim Milu!"


A onda, u tom savršenom miru, jedna misao ju je trgnula iz zagrljaja smrti - Milo!
"Odjednom sam pomislila: 'Moram da se vratim svom sinu!' I kao da je ledena voda prostrujala mojim venama, naglo sam se trgla i došla k sebi. Upravo u tom trenutku, ljekari su mi dali injekciju adrenalina."

Drhtala je toliko da nije mogla da drži čašu vode.
"Sestra mi je rekla: 'Baš si nas uplašila.' Moj partner mi je objasnio šta se dogodilo. Moj organizam je doživio šok i organi su ostali bez kiseonika. Trebalo im je 28 minuta da me povrate."

Kada je shvatila koliko je bila blizu smrti, svi su očekivali da će biti potresena. Umjesto toga, ona se nasmijala.
"Bilo je nevjerovatno!" rekla je partneru. "Skoro da umrem, to je najljepše iskustvo koje sam doživjela." On ju je zbunjeno gledao, misleći da još nije sasvim pri sebi. Ali ona je bila potpuno svjesna onoga što govori.

"Smrt mi sada više ne djeluje zastrašujuće. Ne bojim se bola, ne bojim se kraja. Znam kako izgleda i znam da je prelijepo."


Danas, osam godina kasnije, kaže da više cijeni život nego ikada.
"Nisam sigurna da li moj partner vjeruje u ono što sam mu rekla. Ne pričam često o tome, jer se plašim da će me ljudi smatrati ludom. Ali sada znam, smrt možda nije onaj strašni kraj kakvim ga zamišljamo."