Ipak, upravo ta bliskost ponekad zna da bude i najveći teret. Kada se svi međusobno poznaju, granice između onoga što je pristojno i onoga što prelazi mjeru lako se brišu.

O tome svjedoči i gospođa Ljubica (61) iz Hrvatske, koja je prije osam godina izgubila supruga. Još dok je tugovala, doživjela je prvu neprijatnost koja je bila samo početak niza nelagodnih situacija koje su je pratile sve ove godine.

„Moj suprug je mlad preminuo prije osam godina. Još ni mjesec dana nije prošlo kad sam shvatila šta za ženu u malom mjestu znači ostati sama“, započinje svoju ispovijest 61-godišnja penzionerka Ljubica, teško izgovarajući riječi.

„Još sam tugovala, još sam nosila crninu, a već sam doživjela prvu neprijatnost s jednim muškarcem iz mjesta kojeg sam srela u prodavnici. Prišao mi je među policama i rekao da mu se javim, jer sam sada ‘sigurno potrebna’. Smračilo mi se pred očima, a to je bio tek početak“, priča ona.

„Mnogi misle da je to normalno“

Tokom ovih osam godina, kaže, doživjela je svašta.

„Nemojte me pogrešno shvatiti i misliti da se to dešava svaki dan, ali za mene je svako guranje ceduljice s brojem telefona u džep moje jakne traumatično, a kamoli opaske poput ‘dobra je još’. Ili, još gore, nisam jednom čula ni ‘nisam za baciti’. Nisam neko ko ne zna da se zauzme za sebe, društvena sam i glasna kad treba, ali očigledno je naš mentalitet takav i mnogi misle da je to normalno i da nema posljedica“, smatra ona.

„Samo želim mir“

U prevremenoj je penziji, ali voli da izlazi među ljude, no otkriva i da joj svako dotjerivanje stvara samo nelagodu.

„I stari i oženjeni, kada je neko događanje, sjednu pored mene, a ako zaplešem, odmah me hvataju. Zato više nemam volju da idem na proslave, ne idem ni na balove gdje sam bila aktivna i u organizaciji. Uvijek doživim bar jedno neprijatno iskustvo. Imam dvije prijateljice s kojima sam često bila u društvu i to mi je prijalo, ali sada obje imaju odraslu djecu i malu unučad pa se rjeđe viđamo“, otkriva gospođa Ljubica pa dodaje ogorčeno:

„Čak i prijatelji, oni s kojima se čujem, pitaju me kako je ovako atraktivnoj ‘ženskici’ sama. Sugeriraju mi da nađem nekoga, da ne budem sama. Kao da je to jedino što bi me usrećilo! Samo želim mir, ne želim da objašnjavam niti opravdavam zašto sam sama.“

„Obuzima me anksioznost“

Takvi pritisci ostavili su traga.

„Postala sam anksiozna. Zaključavam se kao da sam u zatvoru, počela sam da se bojim da mi neko ne dođe na vrata. Jednom sam zvala čovjeka da mi oreže staru krušku i ostao je i na ručku, a morala sam ga istjerati iz kuće kad je popio. Od tada se više ne usuđujem da ikoga pozovem, iako mi treba pomoć za kućne poslove, čak i za popravku računara.“

„Postaje nepodnošljivo“

„Želim da upozorim da u ovom društvu, čak i u 21. vijeku, još uvijek ima neotesanih muškaraca koji ne prezaju ni pred čim. Tlače slabije, one koje im se ne mogu suprotstaviti. I to nije samo neprijatno, to postaje nepodnošljivo. Na sve to, nažalost, moram reći da nisam meta samo neotesanih muškaraca – i neke žene me gledaju ispod oka, šapuću i ogovaraju. Njihovi pogledi i riječi iza leđa često su još bolniji od dobacivanja“, kaže ona.

Na kraju priznaje da je često obuzimaju teške misli.

„Nesretna sam i sve češće razmišljam da prodam kuću i odselim u neki grad gdje me niko ne zna. Iako sam vezana za nju i uspomene koje nosi, možda je to jedini način da živim u miru. Ne tražim puno, samo da me puste na miru“, zaključuje gospođa Ljubica, piše Moje Vrijeme.