Neki su iz helikoptera osmatrali brdovite predjele i doline ispod sebe, dok su drugi čamcima pretraživali rijeku. Svi — policajci i njihov pas tragač, članovi spasilačkog tima, više od stotinu zabrinutih mještana — tražili su Saru Kruz.

Njena farma pored autoputa postala je epicentar potrage. Nije joj bilo svojstveno da tek tako nestane. Ponekad bi, kada je željela da razbistri misli, uzjahala svoje konje, povela dva psa i nestala u divljini na nekoliko dana — ali bi uvijek nekome rekla kuda ide.

Kada je njena porodica shvatila da je nema, a da su njeni psi, torbica i lične stvari ostali kod kuće, odmah su se oglasila zvona za uzbunu. Dva dana nakon što je posljednji put viđena, u maju 2019, prijavili su njen nestanak i zajedno s policijom organizirali potragu. Oko 140 volontera tragalo je za njom tog prvog vikenda — bila je to jedna od najvećih potraga za nestalom osobom u skorijoj istoriji Jukona. Pretražili su stotine kilometara terena, uložili skoro 1.800 sati rada i 60 terenskih pretraga. Porodica je podigla šator i kuhala za ekipe koje su tragale po vlažnom, kišovitom vremenu, dok su ih oblaci komaraca i crnih muva nemilosrdno napadali.

Nakon prva tri dana, spasilačke službe smanjile su obim potrage, ali je poseban tim nastavio još četiri sedmice. Vremenom su neki članovi porodice počeli vjerovati da Sara više nije živa. Njena sestra Rebeka prisjetila se razgovora koji su vodile nekoliko dana prije nestanka: Sara je tada rekla da ponekad ima osjećaj da bi samo otišla niz put i ostavila sve iza sebe. Možda je, pomislila je Rebeka, stopirala ka jugu. Poslala je postere s informacijama o nestanku prijateljima koji su živjeli u tom pravcu. Na Fejsbuku su se pojavile i spekulacije da ju je možda otmičar kamionom odvezao s autoputa.

Te iste godine, farmer Džon često je prolazio autoputem blizu Sarine farme i svaki put bi pomislio na nju. I on je bio farmer i poznavao je njene roditelje preko male poljoprivredne zajednice Jukona. Posmatrajući planine pored puta, pitao se je li možda otišla u divljinu da bude sama. „Kad sam bio zbunjen u životu, odlazak u prirodu mi je pomagao“, rekao je kasnije.

Petog jula 2019, Lenart je bio pet kilometara od Sarine farme, vraćajući se kući s partnerkom, kada je ugledao siluetu koja je izašla iz šume i podigla palac. Kada je stao, prepoznao ju je s nevjericom: „Upravo smo pokupili Saru Kruz.“

Dok se vodila kao nestala, Sara zapravo nije bila izgubljena. Tvrdila je da joj je Bog dao zapovijest da ode u divljinu i da je 40 dana provela u molitvi, postu i razmišljanju o životu. Vjerovala je da je preživjela zahvaljujući Božjoj volji.

Ko je Sara?

Sara Kruz danas se zove Sara Rouz; kaže da joj je Bog rekao da promijeni ime. Bila je jedno od jedanaestoro djece u hrišćanskoj porodici koja je školovala djecu kod kuće i živjela na farmi. Odrasla je u prirodi, naučila sve vještine preživljavanja: jahanje, vožnju psećih zaprega, postavljanje zamki i lov.

Kaže da je Božji glas čula još od tinejdžerskih dana i da je svjedočila čudima, poput onog kada joj se tovarni konj zaglavio u ledenoj močvari, a zatim se u trenutku našao na suvom, kao da ga je Bog sam tamo postavio. „Vidjela sam nekoliko stvari — većina se desila u divljini“, kaže ona. „I tu zapravo potiče moja vjera.“

Ipak, Sara se više ne naziva hrišćankom; više voli termin „vjernik“. „Mislim da je danas hrišćanstvo više etiketa nego stvarni odnos s Bogom“, kaže ona.

Godinama je volontirala kao kanadski rendžer, pomažući u javnoj bezbjednosti i nacionalnoj sigurnosti u izoliranim dijelovima zemlje. Vodila je seoski turistički centar tokom ljeta i na svojoj farmi uzgajala konje.

Njen život nije bio bez problema — nesretan brak, spontani pobačaj, razvod 2016. godine. Ali 2018. upoznala je novog muškarca, Engleza koji je došao da volontira na njenoj farmi. Imali su vezu na daljinu — on bi dolazio u Jukon, a ona putovala kod njega. I on je bio vjernik.

Krajem maja 2019. Sara je od njega dobila e-mail u kojem ju je, bez objašnjenja, ostavio. Kaže da se cijelog života borila s osjećajem odbačenosti i mišlju da nije dovoljno dobra. „Pomisliš da nešto nije u redu s tobom, da te niko nikad neće voljeti... i sve se to godinama gomila.“

Vjeruje da se tada „ugasila“ i da ju je Bog odveo na sigurno mjesto. Ne sjeća se kako je napustila farmu. Pamti samo kako se našla u dolini, s rancem u kojem je bila kišna kabanica, vreća za spavanje i mali nož — ali bez hrane, vode, šatora ili telefona.

„Bog me pozvao da postim i molim se 40 dana“

Kaže da ju je Bog pozvao da posti i moli se 40 dana, poput Isusa u pustinji. Na trenutke je čula helikoptere iznad sebe, znala da je traže, ali je odlučila da ostane. „Plakala sam, borila se, ali kad sam jednom odlučila da to uradim, povratka nije bilo“, kaže.

Njena sestra Rebeka cijelo vrijeme se molila. Vjerovala je da je Sara dobro, jer je, kako kaže, čula Božji glas: „Ona je bezbjedna. Ne vjeruj lažima straha.“ Kada je otvorila Bibliju i pročitala odlomak o Isusu koji posti 40 dana, shvatila je to kao znak mira.

Sara je u šumi svako jutro zarezivala svoj drveni štap, jedan zarez za svaki dan. Pila je vodu iz izvora koji je pronašla i boravila na mjestu gdje su tragovi pokazivali da su nekad ležali losovi. Kaže da nije jela čitavih 40 dana. Prema pravilima preživljavanja, čovjek može bez hrane izdržati oko tri sedmice, ali ona tvrdi da je opstala bez slabosti — zahvaljujući vjeri.

Nakon 38 dana krenula je nazad ka autoputu. Teren je bio težak, prepun mrtvog drveća i kamenja, ali je prešla 12 kilometara za dva dana. Tvrdi da joj je Bog dao snagu.

(Ona.rs)