Za žene je 19. vijek još uvijek bio mračno doba, ne samo u Srbiji, već i širom Evrope i svijeta – društvo je bilo krojeno po mjeri muškarca, kao i obrazovanje, visoka zvanja, zapravo bilo koji posao...

Ženin zadatak bili su brak i porodica, a tek je poneka veoma hrabra, uporna, nepokolebljiva, talentovana žena uspjela da izađe iz ovog okvira i utre put za buduće generacije. Jedna od njih bila je naša Jelisaveta Načić.

Jelisaveta Načić bila je prva žena sa diplomom arhitekte na ovim prostorima, ali i prvi glavni arhitekta u Beogradu. Kako nije imala podršku porodice u želji da se školuje, studije je finansirala svojim mirazom!

Za sve nas je sreća da je bilo tako – Jelisaveta Načić iza sebe je ostavila prelijepa zdanja koja su krasila predratni Beograd, a nekima se i danas divimo.

Projektovala je OŠ "Kralj Petar Prvi" iznad Saborne crkve, parohijsku crkvu Aleksandra Nevskog na Dorćolu, dijelove Terazija, Velikog i Malog Kalemegdana, zelene barokne stepenice sa česmom od ripanjskog kamena preko puta francuske ambasade te veliki broj raskošnih privatnih kuća.

Ljubav oko bodljikave žice

Rat je prekinuo Jelisavetinu plodonosnu karijeru i njen život odveo u nekom sasvim novom smjeru, donijevši joj puno tuge, bola i izazova, ali i veliku ljubav. Godine 1916, zajedno sa oko 15.000 srpskih intelektualaca i patriota, biva zatočena u mađarski logor Nežider.

Jelisaveta je baraku dijelila sa 15 žena, a kako je sa svojih 38 godina bila najstarija, na sebe je preuzela ulogu starešine. Po svjedočenju žena koje su boravile u Nežideru, uslovi su u ovom logoru bili fleksibilni – mogle su da razmjenjuju pisma sa spoljašnjim svijetom, ali i da primaju posjete.

Tako je i Jelisaveta Načić primala posjete od strane nekoliko godina starijeg albanskog revolucionara i intelektualca Luke Lukaja, koji je takođe bio interniran u ovaj logor. Između njih se rodila ljubav koja je samo godinu dana kasnije krunisana brakom, a ubrzo je na svijet došla i djevojčica Lucija.

Pušteni su na slobodu pred kraj rata intervencijom Lukinog ujaka, nakon čega su pokušali da stanu na noge u Beogradu. Ipak, posle dvije godine života u prestonici sele se na Skadar; vjerovali su da će život u blizini mora stati na put problemima sa zdravljem njihove ćerke Lucije, koja je bolovala od upale pluća.

Luka je poticao iz vrlo imućne porodice; od oca je nasledio brojne posjede u Albaniji koji ne samo da su ih izdržavali čitavog života, već su mu dali slobodu da radi na revolucionarnim idejama i otvoreno se bori za svoja politička uvjerenja.

Blisko je sarađivao sa Srbijom i prije Prvog svjetskog rata, a po dolasku u Skadar borio se protiv italijanske dominacije u Albaniji i aktivno se zalagao za ideju da Albanija bude u sastavu novoformirane južnoslovenske države. Sa suprugom Jelisavetom čak je učestvovao u gerilskim borbama za oslobađanje Albanije od italijanske okupacije.

Supružnici su upravo na talasu svog političkog djelovanja prognani iz Skadra 1923. godine, nakon čega se sele u Dubrovnik, gdje su, u starom dijelu grada, živjeli do smrti.

Nisu bili više politički aktivni, ali je Lukaj ipak našao načina da pokaže svoj otpor – tako se 1928. odrekao albanskog državljanstva kada je tamošnju vlast preuzeo kralj Ahmet Zogu. U Beogradu je 1935. izdao i Arbansko‐srpskohrvatski rječnik.

Luka je vodio boemski život, a ni Jelisaveta nije imala prostora da napreduje u karijeri – on joj je branio da se zaposli. Život je posvetila porodici, prijateljima i putovanjima. Umrla je početkom maja 1955. usljed iznenadne bolesti. Posle smrti svog muža Jelisaveta je Narodnoj skupštini FNRJ poslala molbu da joj dodijeli nacionalnu penziju, ali odgovor je stigao tek nakon što je preminula – odbijena je.

Jelisaveta Načić do kraja života osjećala je žal za Beogradom i često je maštala o tome da se vrati u rodni grad.

(ŽenaBlic)