Svi se trude da vide onu blistavu, a da pred tamnom zatvore oči. Ali, kad dođe vrijeme povratka u domovinu, suočavanje je neizbježno i vrlo često zna da bude jako bolno.

Gastarbajteri, pogotovo oni koji su čitav život pomagali familiju u domovini, bivaju razočarani njihovim odnosom.

Takvu otrežnjujuću epizodu imala je i Miljana (66) iz Kruševca. Nisam imala sreće u ljubavi, ni u životu, ali sam imala dvije ruke i ogromnu želju da uspjem. Sa 20 godina otišla sam u Austriju, prvo kao pomoćna radnica u kuhinji, a kasnije sam postala kuvarica. To nije bio glamur, već težak hljeb od kog su mi noge oticale i ruke stalno mirisale na luk i začine. Nije lako biti gastarbajter, ali kad vam je to jedini izbor, onda shvatite da vam ne vrijedi da se žalite – to vam je što vam je, prenosi Blic žena.

“Radila sam 46 godina, pazila na svaki dinar, jer sam tako naučena. Nisam nosila skupe tašne, nisam kupovala zlato, nisam izlazila po kafanama. Moja radost je bila da preko ljeta dođem u Srbiju i vidim familiju. Mislila sam da im pomažem, da im olakšavam život – plaćala sam bratancima i sestričinama knjige, davala pare za drva, za lijekove, kupovala svima garderobu i obuću, djeci donosila slatkiše i patike.

Prije dvije godine otišla sam u penziju. Sama sam . nemam ni muža, ni djecu. Mislila sam da će mi familija biti utjeha. Ali povod da presječem bila je svadba moje sestričine. Otvoreno mi je rekla da sam je razočarala što sam joj poklonila samo 500 evra, jer je očekivala da ću joj dati barem 2.000. Rekla mi je: “Ti, tetka, nemaš ni kučeta ni mačeta, kome štediš?” Tad mi je zastala knedla u grlu i rekla sam sebi – dosta je bilo. U tom trenutku sam prvi put vidjela pravo lice svoje familije: uvređeni pogledi, šaputanja, pa čak i rečenice iza leđa da sam „škrtica“ poslije tolikih godina rada.

Tad sam odlučila da prekinem sve kontakte. Niko više neće živjeti od mog znoja i suza. Ako sam mogla 40 godina da preživim sama u tuđini, mogu i sad da živim mirno i bez njih. I bez sestre, i bez brata, i bez njihove djece kojima sam čitav život vukla i davala.

Nije mi lako. Srce me boli, jer sam mislila da ću starost dočekati u toplini porodice. Umjesto toga, shvatila sam da je bolje biti sam nego okružen onima koji te gledaju samo kao bankomat. Nemam svoje dijete, ali sam naučila najveću lekciju: ljubav ne može da se kupi novcem, a familija koja te voli samo zbog novčanika – to i nije familija. Kuću ću da prepišem nekome ko nema gdje da živi, a ko je pošten i vrijedan; ima takve djece po Srbiji koja nisu imala sreće da rastu uz oba roditelja ili u pristojnim uslovima. Bar nekoga da usrećim, da se ne muči ko što sam se ja mučila, pa na kraju ostala odbačena od onih za koje sam ginula”.