"Porodica se ne bira" je rečenica koja se često ponavlja, međutim šta ako neko ko ti nije u direktnom srodstvu postane osoba koju bi stavio ispred svog roda rođenog?

Često se svekrve i snaje ne slažu, ali Jadranka je dokaz da kada si čovjek i imaš srce, staćeš na pravu stranu. Snaja može biti važnija od sina ako ima svekrvu kao što je Jadranka. Njenu ispovijest prenosimo u cjelosti:

"Lela, molim te… samo pola sata. Znam da si ljuta na Ivana, ali ja sam i dalje njihova baka." Moj glas je drhtao dok sam stajala pred vratima njenog stana, osjećajući se kao prosjak pred vlastitom porodicom. Lela me gledala kroz špijunku, a onda je tiho otvorila vrata. U njenim očima nije bilo mržnje, samo umor i tuga.

"Jadranka, nije stvar u tebi. Ali znaš šta mi je Ivan uradio. Djeca su još uvijek zbunjena. Ne želim da misle kako je sve normalno, kad nije."

Nisam znala šta reći. Moj sin, moj ponos, sve što sam godinama gradila kao majka – sve je to palo u vodu jednim njegovim postupkom. Ivan je ostavio Lelu zbog njene prijateljice iz djetinjstva, Mirele. Svi smo znali Mirelu: uvijek nasmijana, uvijek spremna pomoći, ali očito i spremna uzeti tuđe.

"Znam, Lela. I ja sam ljuta na njega. Ne mogu ti opisati koliko me boli što je sve ovo napravio. Ali djeca… Oni nisu kriva. Ja nisam kriva. Molim te, pusti me da ih vidim."

Lela je duboko uzdahnula i pustila me unutra. Dvoje mojih unuka, Ena i Aca, sjedili su na podu i slagali puzle. Kad su me ugledali, potrčali su mi u zagrljaj. Suze su mi navrle na oči.

"Bako! Hoćeš li ostati s nama?" Ena me pitala, a Aca me povukao za ruku prema svojoj sobi.

"Hoću, dušo. Samo malo." Pogledala sam Lejlu preko dječjih glava. Njeno lice bilo je tvrdo kao kamen.

Nakon što su djeca otišla u sobu, sela sam s Lejlom za kuhinjski sto.

"Znaš… Kad sam bila mlada, mislila sam da će mi sin biti najbolji čovjek na svijetu. Da će biti bolji od svog oca. Ali…" Glas mi je zadrhtao.

Lela je ćutala, gledala kroz prozor u kišu koja je lagano padala po krovovima.

"Jadranka, ja sam Ivana voljela više nego sebe. Ali on nikad nije znao cijeniti ni mene ni djecu. Znaš li koliko puta sam ga molila da dođe ranije kući? Koliko puta sam plakala zbog njega? A onda… onda mi je rekao da voli Mirelu. Da ga ona razumije bolje nego ja."

Osetila sam stid zbog sina kojeg sam odgojila. "Znam da ti to ništa ne znači sada, ali žao mi je zbog svega. Ne znam gde sam pogrešila s njim…"

Lela me pogledala prvi put tog dana s toplinom u očima. "Nisi ti kriva, Jadranka. Ivan je uveijk bio svojeglav. Ti si bila dobra majka i dobra baka. Zato ti i dopuštam da vidiš djecu."

Te riječi su mi bile kao melem na ranu.

Nakon tog dana, život mi se promijenio. Ivan se preselio kod Mirele i rijetko se javljao. Ponekad bi nazvao djecu, ali više iz osjećaja dužnosti nego iz ljubavi. Ja sam ostala sama u našem starom stanu, okružena uspomenama na bolja vremena.

Moje prijateljice su mi govorile: "Idi na more! Pronađi nekog! Život nije gotov!" Ali meni ništa nije imalo smisla bez Ene i Ace.

Jednog dana, dok sam sjedila sama uz prozor i gledala kako snijeg prekriva grad, zazvonio mi je telefon."Mama?" Ivanov glas bio je tih i nesiguran.

"Šta je sad?" upitala sam hladno.

"Mirela… Mirela me ostavila. Kaže da ne može više ovako. Da joj fali sloboda… Mama, pogriješio sam." Počeo je plakati kao dijete.

Osjetila sam sažaljenje prema njemu, ali i bes. "Ivane, nisi dijete više! Uništio si svoju porodicu zbog hira! Šta sad očekuješ od mene? Da te tješim? Da ti kažem da će sve biti dobro?"

S druge strane slušalice čuo se samo njegov jecaj.

Nakon tog razgovora nisam mogla spavati cijelu noć. Mislila sam o Leli – kako je ona pronašla snagu da nastavi dalje bez njega? Kako je uspjela biti tako dostojanstvena?

Sljedeći put kad sam došla kod Lele po djecu, ona mi je otvorila vrata s osmijehom koji dugo nisam vidjela na njenom licu.

"Jadranka, dobila sam posao u školi! Napokon mogu sama plaćati stanarinu!"

Zagrlila sam je iskreno, kao vlastitu kćerku.

"Ponosna sam na tebe, Lela. Zaslužuješ sve najbolje."

U tom trenutku shvatila sam da se moj život ne vrti više oko Ivana i njegovih grešaka, nego oko ljudi koji su ostali uz mene – Lele i djece.

Ivan se vratio u grad nekoliko mjeseci kasnije, slomljen i izgubljen. Pokušavao se iskupiti djeci, ali Ena mu nije htjela ni prići.

Jedne večeri sjedio je sa mnom u kuhinji i pitao: "Mama, misliš li da će mi ikad oprostiti?"

Pogledala sam ga ravno u oči: "To moraš njih pitati, sine. Oproštaj se ne traži riječima nego djelima."

Sada, kad gledam unuke kako rastu uz snažnu majku i baku koja ih voli više od svega, pitam se – gde smo to kao društvo pogriješili? Zašto muškarci tako lako odustaju od svojih porodica? I može li se ikada potpuno oprostiti onome ko nas je najviše povrijedio?