Posebnu pažnju posvećuje glasovima onih koji se retko čuju – žena iz malih sredina, starijih, bolesnih i marginalizovanih. Njeni tekstovi kombinuju empatiju, tačnost i društvenu odgovornost.

Sjedila sam za stolom, gledala u praznu šolju kafe i pokušavala da shvatim kako neko koga si volio može da te pregazi kao džak smeća. Muž, otac mog djeteta, čovjek kojem sam vjerovala bez pitanja, jednog dana je samo – nestao.

Počelo je sitno. Kasno poruke, šapat u kupatilu, mirisi na košulji koje ja nisam koristila.

Kad sam ga pitala direktno – naravno, pravio me je ludom.

"Paranoična si", rekao je.

A onda jednog dana, kad sam se vratila s posla, njegov ormar je bio prazan.

Izašao iz mog života bez objašnjenja, bez srama. Pokupio je posljednji dinar sa štednje, novac koji smo čuvali za kćerkinu školu i otišao kod nje – ljubavnice koja je bila deset godina mlađa od mene.

Bio je toliko drzak da je rekao da "zaslužuje novu priliku u životu". A ja? Valjda sam već bila "stara vijest".

Mjeseci su prolazili. Snalazila sam se. Dijete je raslo, a ja sam učila da dišem bez njega.

A onda – vratio se.

Jednog jutra stajao je ispred vrata, ponižen. Oči podbule, lice izmoreno.
"Molim te, oprosti mi", rekao je.

Ljubavnica ga je ostavila. Zamjenila ga mlađim, boljim, uspješnijim. On, koji je mene napustio kao da sam stara krpa, sad je bio ostavljen. I nije znao gdje da ide.
"Ti si jedina koja me razumjela", rekao je.

"Nisam znao šta imam dok te nisam izgubio."

Pogledala sam ga. Pogledala dijete koje je sada znalo da zaspi bez da pita: "Gdje je tata?"

I samo sam rekla:

"Mi tebe više ne čekamo."

Zatvorila sam vrata. Bez suze. Bez drame.

I tog dana sam shvatila – prevara boli, ali izdaja liječi. Jer kad te neko ostavi na dnu, ti nemaš gdje osim gore. I ne treba ti niko da te podigne, osim tebe same.

(Stil Kurir)

BONUS VIDEO: