Svaka mama koja svoju bebu stavlja u krevet kraj sebe misli da radi pravu stvar za nju, ali ispovijest jedne majke otkriva koliko je to u stvari opasno:


"Rečeno mi je da je to prirodno. Rođaci, prijatelji i stranci na društvenim mrežama su uvjeravali da su svi to radili sa svojim bebama i da su njihove bebe dobro. Rečeno nam je da je bezbijedno dijeliti krevet sa bebom sve dok je mama doji, ne puši, ne uzima lijekove koji izazivaju pospanost i nije pod uticajem alkohola, nije gojazna, koristi laganu ćebad i minimalne jastuke, ima čvrst dušek, nije premorena, i tako dalje, lista se nastavlja unedogled...


Toliko varijabli koje bi se lako mogle previdjeti. Toliko sitnih varijabli da, ako jedna stvar nije u redu, beba može da umre.

Rečeno mi je da je okrutno ostaviti bebu 'samu u hladnom krevetiću da plače'. Rečeno mi je da je u drugim zemljama djeljenje kreveta sasvim u redu. Rečena mi je gnusna laž da 'djeljenje kreveta zapravo smanjuje SIDS (rizik od iznenadne smrti beba) jer beba imitira mamino disanje!'. Rečeno je da je zapravo opasno NE dijeliti krevet jer premorena mama koja pokušava da sjedne da bi nahranila bebu može da zaspi na opasnom mjestu.

Većina vjerovatno laže kada ljekar pita da li beba spava sama, sa tim mučnim osjećajem u srcu, pitajući se da li će ljekar posumnjati u istinu i pozvati socijalnu službu.


Neki zapravo imaju drskosti da se smijeju i ponašaju se arogantno na objavama na društvenim mrežama koje promovišu bezbijedan san, ili upozoravaju mame na opasnosti dijeljenja kreveta, ili objavama koje govore o smrtnim slučajevima povezanim sa dijeljenjem kreveta.


'Nemojte da me posramljujete zbog mog izbora za moje dijete', kažu – dok istovremeno osuđuju mame koje preduzimaju sve za bezbijedno spavanje.


Ali većina mama nije čula da beba zapravo može da uguši ispod mamine dojke. Većina mama neće razmotriti mogućnost da možda jedne noći, jedna od varijabli 'bezbijednog djeljenja kreveta' bi mogla da izmakne, i možda bi to olako prihvatili jer 'beba sada neće da spava nigdje drugdje'. Možda bi to pustili jer 'to je samo jedna noć, ne može da škodi'.

Većina mama ne razmišlja o činjenici da će je nesvjesna odrasla osoba mnogo teža od bebe i da se gušenje odvija tiho.


Većina mama neće pomisliti da će beba biti potpuno bespomoćna da se izvuče iz te situacije. Da bi mama, ili tata, ili brat ili sestra koji takođe dijeli mamin krevet, mogli da se prevrću... ili čak da prebace ruku ili drugi dio tijela preko bebe. Da bi se jastuk ili ćebe mogli pomjeriti i prebaciti preko bebinog lica.


Znate kako sve ovo znam? Zato što sam ja ta mama.


Nisam mislila da jedna ili dvije bočice adaptiranog mlijeka mogu da utiču na to koliko je beba duboko spavala. Nisam razmišljala o tome da sam bila previše umorna. Da je možda tata bio previše umoran.


Socijalni radnik me je već natjerao da potpišem generički sporazum o bezbijednom spavanju (bolnica je napravila protokol zbog povreda djeteta), iako sam ionako lagala o tome gdje beba spava. Sutra, rekla sam sebi. Sutra ću staviti bebu u spavaću sobu da spava.


Bila sam toliko umorna. Još jedna noć neće ništa da promijeni, rekla sam sebi.


Zato sam legla, stavila bebu na dojku i zaspala.

Kada sam se probudila, na mojoj majici je bila krv koja je tekla iz njenog nosa. Uspaničila sam se, sjećajući se priče o mami koja je izgubila bebu zbog dijeljenja kreveta - rekla je da je pronašla svoju bebu sa krvlju i sluzi koja joj je tekla iz nosa. Da kada se bebe uguše, kapilari u nosu eksplodiraju.


Ne ja. Ne moja beba. Ne može biti. Probudiće se kad je budem podigla i promijenila joj pelenu, zar ne? Nije. Bila je mlitava kao krpena lutka.


Sjećam se da sam plakala i vrištala: 'ne, ne, ne'. Sjećam se kako je moj muž utrčao u sobu, pitajući me šta nije u redu... 'Ebi...' bilo je sve što sam mogla da izgovorim i pokazala na nju...


Sjećam se da mi je vikao u lice: "Zato što ne spava u svom krevecu, socijalna služba će sada uzeti našu djecu!' Sjećam se kako je vrištao niz stepenice tražeći telefon, zvao 911, pokušavao da izvrši reanimaciju. Sjećam se da su bolničari ušli i pokušali isto prije nego što su je odvezli u bolnicu. Sjećam se da su razgovarali sa mnom, da su me odvezli u policijsku stanicu i da su me ispitivali. Sjećam se da mi je policajac uzeo majicu kao dokaz i dao mi drugu da se presvučem. Sjećam se da sam plakala dok mi oči nisu otekle, lice mi je bilo umazano slinama, a glava... bubnjila. Sjećam se da sam pitala policajca da li ću biti uhapšena. Sjećam se da mi je rečeno da nije uspjela da preživi. Sjećam se, ali je to maglovito.


Mislila sam da radim pravu stvar za svoju bebu. Više majki u grupama za majke su me uvjeravale da je bezbijedno.


Nisam razmišljala o opasnostima, iako sam bila upozorena, iako su me ljekari i medicinske sestre edukovali o bezbijednom spavanju, iako smo se muž i ja skoro svake noći svađali oko toga.


On više nije moj muž.


Moje drugo dvoje djece je sada usvojila druga porodica.


Izgubila sam sve – samo zato što sam preuzela taj rizik.


Pitam svaku mamu koja ovo čita, a koja još uvijek dijeli krevet sa svojom bebom, namjerava da dijeli krevet ili je na granici između dijeljenja kreveta i bezbijednog spavanja – da li zaista želite da preuzmete taj rizik da će vam vrlo mala vjerovatnoća ubiti bebu – vjerovatnoća koju ne možete da kontrolišete jer ćete spavati? Da li zaista mislite da možete da pobijedite šanse? Da li ste zaista toliko zadovoljni doživotnom krivicom i tugom koju ćete nositi?


Voljela bih da nisam preuzela taj rizik.


Voljela bih da sam poslušala.


Molim vas, poslušajte me i ne dozvolite da Abina smrt bude uzaludna", poručila je ova očajna majka.


Prema podacima sajta PreventNeedlessDeaths.com, odojčad imaju 40 puta veći rizik od smrti u krevetima za odrasle nego u svojim krevecima. Skoro 74% smrtnih slučajeva kod beba mlađih od četiri mjeseca dogodilo se u situaciji dijeljenja kreveta, prenosi abcactionnews.com

(abcactionnews.com)