Rođena je i odrasla u centru Novog Pazara, u srpskoj, hrišćanskoj porodici u kojoj se vjera, kako je ispričala, uglavnom svodila na obilježavanje Božića, Uskrsa i porodične slave. Godinama kasnije, neposredno prije svog vjenčanja i sa nepunih 20 godina, donijela je odluku koja će potpuno promijeniti njen život, ali i odnos sa najbližima: prihvatila je islam.
Njena priča, međutim, nije počela ni brakom ni upoznavanjem budućeg supruga muslimana. Kako kaže, pitanja o vjeri počela je da postavlja mnogo ranije.
Sve je počelo dok je bila dijete
Ana kaže da je ozbiljnije počela da razmišlja o Bogu sa 12 godina, tokom NATO bombardovanja 1999. godine. U isto vrijeme njena majka suočavala se sa ozbiljnom bolešću, pa su strah, neizvjesnost i mogućnost gubitka za jednu djevojčicu odjednom postali mnogo stvarniji.
Pokušavala je da odgovore pronađe u hrišćanstvu. Odlazila je u crkvu, postila i četiri godine pohađala vjeronauku, ali, prema njenim riječima, nije uspijevala da pronađe ono za čim je tragala.
Istovremeno je odrastala u Novom Pazaru, među prijateljicama muslimankama, a upravo je njihov odnos prema vjeri počeo da privlači njenu pažnju.
„Na njihovim licima vidjela sam sreću, ispunjenost i mir. Bile smo djeca, ali se ta iskrenost i ljubav mogla primijetiti“, ispričala je Ana.
Kasnije se od vjere udaljila, ali je jedan događaj ponovo otvorio pitanja koja je pokušavala da ostavi iza sebe.
Smrt školskog druga bila je prekretnica
Iznenada je preminuo njen školski drug, mladić sa kojim je godinama sjedila u istoj učionici i odrastala. Na njegovoj sahrani prvi put je, kaže, ozbiljno pomislila da je na njegovom mjestu mogla da bude ona.
„Samo mi je proletjela misao da sam na njegovom mjestu mogla biti ja. Pitala sam se šta sam pripremila i čime bi Bog bio zadovoljan. Tada sam sebi rekla da više ne mogu tako živjeti i da moram da se vratim vjeri“, ispričala je.
U međuvremenu je upoznala čovjeka za kog će se kasnije udati, a koji je musliman. Ipak, Ana insistira na tome da odluka da prihvati islam nije bila njegova, niti uslov da bi njih dvoje mogli da budu zajedno.
Govoreći o Novom Pazaru u kojem je odrasla, rekla je da verske razlike među djecom tada nije doživljavala kao granicu.
„Dijelili smo se samo na ljude i neljude, na dobre i loše. Živjeli smo kao jedna duša.“
Pred vjenčanje je izgovorila: „Hoću da budem muslimanka“
Odluka je konačno sazrela dok se pripremala za vjersko vjenčanje. Ana tvrdi da je u tom periodu osjećala snažan unutrašnji nemir, teško spavala i budila se iscrpljena.
Jedne noći, kako je ispričala, probudila se sa osjećajem da ne može da diše.
„Rekla sam: „Više ne mogu ovo da izdržim. Meni je potreban Bog i vjera u Boga. Hoću da budem muslimanka.“ Trebao mi je namaz, ta veza između čovjeka i Boga.“
Svoju odluku saopštila je efendiji neposredno pred šerijatsko vjenčanje, a iznenađen je, prema njenim riječima, bio čak i njen budući suprug. Efendija joj je objasnio da prihvatanje islama nije uslov da bi sklopila brak i pitao je da li je sigurna u ono što želi. Ana kaže da jeste bila.
Sa nepunih 20 godina izgovorila je šehadet i prihvatila islam.
„Suprug me pitao zbog čega plačem, jesam li se pokajala i da li me je strah. Rekla sam da nije ništa od toga. Osjećala sam se toliko lagano, kao da mi je neko skinuo ogroman teret s leđa“, ispričala je.
Najteži dio tek je dolazio: porodica
Odluka koju je Ana doživljavala kao ličnu i duhovnu za njene roditelje bila je mnogo teža.
Situacija je postala posebno komplikovana kada je počela da nosi hidžab. Ana kaže da su njeni roditelji bili izloženi komentarima okoline, dok ju je dio šire porodice potpuno odbacio.
„Imala sam utisak da su roditelji bili prestravljeni i da su mislili da su izgubili svoje dijete“, rekla je.
I upravo je taj dio njene priče možda najteže razumjeti ako se posmatra samo kroz pitanje jedne ili druge vjere. Za roditelje se promijenilo nešto što su vjerovatno smatrali dijelom identiteta svog djeteta, dok Ana istu odluku nije doživljavala kao odbacivanje porodice, porijekla ili njih samih.
Trebalo je da prođe nekoliko godina da bi se dvije strane ponovo približile.
Unuk ih je ponovo spojio
Prekretnica je bilo rođenje Aninog prvog sina. Njeni roditelji željeli su da upoznaju unuče, a upravo je preko njega počelo ponovno približavanje.
Tada su, kako Ana kaže, dobili priliku i da bolje upoznaju njenog supruga, njen brak i život koji je izgradila.
„Shvatili su da islam od mene nije napravio ništa loše. Nisu izgubili svoje dijete, već su dobili bolje dijete nego što sam ranije bila“, rekla je.
Ana tvrdi da su roditelji vremenom primijetili da je postala smirenija, strpljivija i pažljivija prema njima, a posebno pamti reakciju svoje majke, koja je primijetila da u njenom domu vlada drugačija i opuštenija atmosfera.
„I dalje sam Srpkinja“
Uz promjenu vjere došlo je i pitanje identiteta, posebno u sredini u kojoj se nacionalna i vjerska pripadnost često gotovo automatski stavljaju u isti koš.
Ana, međutim, kaže da za nju tu nema nikakve dileme.
„Ja sam i dalje Srpkinja. Rođena sam u Republici Srbiji i po nacionalnosti sam Srpkinja, dok je moja vjera islam. Ponosim se time što sam Srpkinja i ne mogu pobjeći od svojih korijena“, poručila je.
Sebe zato opisuje kao Srpkinju islamske vjeroispovijesti. Ni hidžab, kaže, ne doživljava kao nešto što joj je nametnuto, već kao sopstveni izbor.
„Kada spustim glavu na sedždu, osjećam povezanost s Allahom koja mi je bila potrebna. U tom trenutku nestaju brige, tuga i sve ono što me opterećuje.“
Na pitanje postoji li novac ili bilo kakva druga ponuda zbog koje bi danas napustila islam, njen odgovor je nedvosmislen.
„Ne postoji kofer novca niti bilo kakva ucjena zbog koje bih napustila vjeru koju sam spoznala. Duhovno zadovoljstvo ne može se kupiti, platiti niti mjeriti bilo čime.“
Kada danas govori o cijeni svoje odluke, od prvobitnog udaljavanja od porodice do osuda sa kojima se suočavala, Ana kaže da odgovor na pitanje da li je sve vrijedilo za nju ostaje isti.
„Kada me pitaju je li vrijedilo svega što sam žrtvovala, kažem da jeste. To osjećanje vrijedi svega“, zaključila je u emisiji „Priče povratka“.
Komentari (0)