Ljubiša Samardžić, jedan od najvoljenijih glumaca sa prostora bivše Jugoslavije, preminuo je 8. septembra 2017. godine u Beogradu, u 81. godini života. Iza njega su ostale na desetine nezaboravnih uloga, legendarni osmijeh i glas koji je govorio srcem. Otišao je tiho, dostojanstveno, baš onako kako je i živio – kao gospodin, umjetnik, otac, suprug, djed i prijatelj.
Borba sa bolešću
Samardžiću je 2014. godine dijagnostikovan tumor na mozgu, glumac je otkrio da ima bolest nakon što je počeo da osjeća neuobičajene simptome – prije svega vrtoglavice, gubitak ravnoteže i probleme sa govorom. Ovi znaci su ga zabrinuli, jer su bili nagli i sve izraženiji, pa je odmah potražio ljekarsku pomoć.
Nakon serije pregleda, uključujući magnetnu rezonancu, ustanovljeno je da ima tumor na mozgu, a dijagnoza je bila veoma ozbiljna – agresivan oblik, sa lošom prognozom. Ljekari su mu u početku davali svega nekoliko mjeseci života, ali Ljubiša nije gubio vjeru.
Podvrgao se hitnoj operaciji, a potom je krenuo na intenzivnu terapiju, uključujući zračenje i liječenje u inostranstvu – prije svega u Njemačkoj i Italiji, gdje su mu rađene dodatne intervencije i pružena najnaprednija onkološka njega dostupna u tom trenutku.
Uprkos teškoj dijagnozi, nikada nije javno govorio o svojoj bolesti – želio je da bude poznat po radu, a ne po bolesti, i zato je njegova borba ostala uglavnom privatna, sve dok nije preminuo 2017. godine.
Posljednji dani
Ljubiša Samardžić je posljednje mjesece života proveo uglavnom u krugu svoje porodice, okružen ljubavlju. Nije želio sažaljenje, niti da se u medijima piše o njegovoj bolesti. Nije volio spektakl oko patnje – do samog kraja ostao je dostojanstven i miran.
Prema riječima njegove porodice, posljednje dane proveo je razmišljajući o filmu, glumi i životu. Bio je svjestan da se kraj približava, ali ga je dočekao pomiren sa sobom i svijetom. U posljednjim trenucima uz njega su bili najbliži.
Posljednja želja
Ljubišina posljednja želja bila je da se njegov rad pamti kroz filmove, a ne kroz bolest ili smrt. Tražio je da ga sahrane tiho, bez pompe i medijske buke, i da mu se oda poštovanje kao umjetniku koji je cijeli život dao publici. Želio je da ga se ljudi sjećaju po ulogama: Šurda, doktor Mladen, inspektor Boško Simić, i mnoge druge koje su ga učinile besmrtnim.
Nije želio veliku komemoraciju – već da njegovi filmovi ostanu da govore umjesto njega.
Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu, a na ispraćaju su prisustvovali članovi porodice, prijatelji i kolege. Po sopstvenoj želji glumac je kremiran i njegova urna nije položena u Aleji zaslužnih građana, već na drugom dijelu groblja. Ljubiša je na samrti imao jednu želju, koju mu je porodica ispunila, a to je da počiva u porodičnoj grobnici, pored sina Dragana Gagija Samardžića.
Zaveštanje
Ljubiša Samardžić je ostavio iza sebe ogroman opus: više od 70 filmskih i televizijskih uloga, desetine režiranih i produciranih filmova, i neprocjenjiv trag u kulturi Balkana. Dobitnik je svih najvažnijih nagrada – od Zlatne arene do NIN-ove nagrade za režiju, i priznanja iz cijele bivše Jugoslavije.
Ali ono što je još važnije – ostavio je toplinu, humor i ljudskost, po čemu su ga pamtile sve generacije.
Materijalna i umjetnička zaostavština ostala je njegovoj najbližoj porodici: Supruzi Mirjani (Miri) Samardžić, sa kojom je proveo u braku više od pola vijeka. Ćerki Jovani i njegovim unucima, djeci ćerke Jovane i prerano preminulog sina Dragana - Gage, koji je izgubio bitku sa leukemijom 2001. godine.
Tragedija koju nikada nije prebolio
U vrijeme snimanja "Nebeske udice" porodica Samardžić doživjela je tragediju. Dragan se razbolio od leukemije, nakon čega je ubrzo i preminuo u 34. godini života. Ljubiši je život stao na trenutak, međutim uz pomoć svoje žene Mirjane (Mire) Samardžić uspijevao je da se podigne i krene dalje.
"Sve smo učinili da pobijedimo tu opaku bolest. Supruga Mira stalno je brinula o njemu, a ja sam danonoćno radio, snimao i slao novac klinici u Londonu. A kad je Gaga odlazio, mislio sam da neću izdržati, da će mi srce prepući, da će i meni uskoro doći kraj. Taj bol je bio ogroman, nezamisliv, ne postoji ništa strašnije za čovjeka, nego da sahranjuje sopstveno dijete. Tu su i ona grozna pitanja koja čovjek sebi postavlja u takvim trenucima – zašto to našoj porodici da se desi, jesmo li u nečemu pogriješili… Bio je to košmar iz koga danima i noćima nisam mogao da izađem, emotivno i fizički sam potpuno pao, izgubio sam volju za bilo čim, sve dok me nije prenula i trgnula moja supruga Mira. Rekla mi je: “Čovječe, život je smrt, upamti to! Nastavi da radiš, jer ćeš u tome naći smisao opstanka”. I bila je u pravu", rekao je glumac jednom prilikom.
(Stil)
Komentari (0)