Rođena u Kruševcu kao kćerka ruskih emigranata, djetinjstvo je provela između dva rata, dva režima i dvije domovine. Sedmi rođendan dočekala je u nacističkom logoru, oca izgubila prije nego što je stigla da ga zaista upozna, a zatim se sa majkom ukrcala na brod koji ih je odveo na drugi kraj svijeta.

Tamo nije znala jezik, nije imala novca niti ikoga ko bi joj otvorio vrata. Ipak, upravo će u toj zemlji, hiljadama kilometara daleko od Srbije, postati jedna od najvećih glumačkih zvijezda Venecuele, žena koju su milioni gledalaca poznavali kao Ameriku Alonso, ne sluteći da se iza tog imena krije djevojčica iz Kruševca koja je nekada preživljavala glad i logor.

Njena priča nije samo priča o glumačkom uspjehu. Ona govori o tome koliko jedan život može da se promijeni, koliko daleko čovjeka mogu da odvedu upornost i talenat, ali i koliko snažno uspomene na djetinjstvo ostaju prisutne čak i kada promijenite državu, jezik, ime i čitav identitet.

Djetinjstvo između dvije domovine

Marija je rođena 4. decembra 1936. godine u Kruševcu, u porodici koja je već jednom izgubila svoju domovinu. Njeni roditelji bili su Rusi koji su poslije Oktobarske revolucije, kao i desetine hiljada sunarodnika, napustili zemlju bježeći od građanskog rata i političkih progona. Kraljevina Jugoslavija tada je prihvatila veliki broj ruskih emigranata, među kojima je bilo profesora, ljekara, umjetnika, oficira i inženjera. Mnogi od njih pokušavali su da izgrade novi život, nadajući se da će se jednog dana vratiti kući. Za neke se to nikada nije dogodilo.

Marijin otac bio je industrijski inženjer, obrazovan čovjek koji je uspio da porodici obezbijedi miran život u Kruševcu. Njena majka Nataša bila je operska pjevačica, žena koja je umjetnost nosila sa sobom i onda kada joj ona nije mogla donijeti sigurnu zaradu. Živjeli su u spratnoj kući u gradu, gdje su pokušavali da zaborave ono što su ostavili iza sebe. Marija je bila njihovo jedino dijete i kasnije je često govorila da su prve godine njenog života bile ispunjene ljubavlju, posebno očevom pažnjom. Volio je da joj donosi sitne poklone, da je iznenađuje i da joj ugađa, pa je dugo vjerovala da će takav život trajati zauvijek.

Ali istorija rijetko pita djecu da li su spremna za ono što dolazi.

v

Rat koji joj je oduzeo djetinjstvo

Kada je počeo Drugi svjetski rat, Marija je bila isuviše mala da razumije zbog čega se odrasli odjednom plaše, zašto se vrata zaključavaju ranije nego prije i zbog čega ljudi šapuću kada razgovaraju. Ono što je razumjela bili su glad, hladnoća i osjećaj da više ništa nije isto.

Tokom nacističke okupacije ona i njena porodica završili su u logoru. Srećno djetinjstvo, koje je do tada poznavala, nestalo je gotovo preko noći. Umjesto igre, došli su dani u kojima je svaki obrok bio neizvjestan, a svaki novi dan donosio pitanje da li će porodica ostati na okupu. Upravo tamo, iza bodljikave žice, napunila je sedam godina.

Za većinu ljudi sedmi rođendan ostane uspomena na tortu, svjećice i prve školske drugare. Marija ga je pamtila po logorskim barakama.

Mnogo godina kasnije veoma rijetko je govorila o tom periodu. Nije voljela da je predstavljaju kao žrtvu niti da se vraća događajima koji su joj obilježili život. Ipak, nekoliko rečenica koje je ostavila u intervjuima dovoljno govori koliko su te rane bile duboke.

"Imala sam nesrećno djetinjstvo. Prvo pod fašizmom, a zatim živeći pod komunizmom. Komunizam je ubio mog oca", rekla je jednom prilikom, prisjećajući se trenutka koji nikada nije uspjela da izbriše iz sjećanja.

Ispričala je da je bila uz oca kada su došli po njega.

Bio je to posljednji put da ga je vidjela.

O toj sceni nikada nije govorila opširno. Nije bilo potrebe. Nekoliko jednostavnih riječi bilo je dovoljno da se nasluti težina trenutka u kojem jedno dijete shvata da roditelj odlazi i da se više nikada neće vratiti.

Majka koja nije dozvolila da se život zaustavi

Poslije rata ostale su same.

Marija i njena majka morale su ponovo da uče kako izgleda svakodnevni život, ali sada bez čovjeka koji je bio oslonac porodice. Nataša nije imala luksuz da tuguje onoliko dugo koliko bi željela. Morala je da pronađe način da prehrani sebe i kćerku.

Kao operska pjevačica prihvatala je nastupe gdje god je bilo moguće zaraditi nešto novca. Kada ni to nije bilo dovoljno, počela je da šije i radi kao krojačica. Nije birala poslove jer nije imala taj izbor. Važno je bilo samo da njih dvije prežive.

Marija je kasnije govorila da upravo od majke nije naslijedila samo ljubav prema umjetnosti već i upornost. Gledala je ženu koja je izgubila muža, dom i sigurnost, ali nije dozvolila da izgubi dostojanstvo. Možda je upravo tada, posmatrajući majku kako iz dana u dan počinje iz početka, naučila najvažniju životnu lekciju – da se čovjek ne mjeri po tome koliko puta padne, već koliko puta uspije da ustane.

Ipak, ni poslije završetka rata nije bilo izvjesno da će za njih u Evropi biti mjesta.

Odlazak u nepoznato

Godine 1946. donesena je odluka koja će potpuno promijeniti Marijin život.

Majka i kćerka napustile su Jugoslaviju i krenule ka Venecueli, zemlji o kojoj nisu znale gotovo ništa. Za Mariju je to značilo da iza sebe ostavlja grad u kojem je rođena, uspomene na oca i jedino mjesto koje je mogla da nazove domom. Za Natašu je to bio još jedan početak, drugi veliki egzil u jednom životu.

Dolazak u Karakas nije ličio na ostvarenje sna, već na još jednu borbu za opstanak. Nisu govorile španski jezik, nisu imale ušteđevinu niti rodbinu koja bi ih dočekala. Prvih mjeseci oslanjale su se na pomoć humanitarnih i hrišćanskih organizacija, dok je Nataša pokušavala da pronađe bilo kakav posao. Ponovo je sjela za šivaću mašinu, prihvatajući sve što bi joj omogućilo da kćerki obezbijedi školovanje.

vv

Marija je kasnije pričala da je siromaštvo bilo sastavni dio njihovog života, ali da je majka nikada nije učila da žali sebe. Naprotiv, stalno joj je ponavljala da obrazovanje i znanje niko ne može da joj oduzme.

Upravo zbog toga, uprkos teškoj finansijskoj situaciji, uspjela je da upiše prestižnu školu Nuestra Señora de Guadalupe u Karakasu. Bila je među najboljim učenicama, pa su časne sestre, razumijevajući okolnosti iz kojih dolazi, omogućile da nastavi školovanje uz znatno nižu školarinu.

Tih godina prvi put je počela ozbiljno da razmišlja o umjetnosti.

Njena majka brzo je shvatila da kćerka nije naslijedila samo njen glas, već i osjećaj za scenu. Uključila ju je u ruski crkveni hor, zatim u pozorišne grupe, a kasnije i u poznatu folklornu trupu Retablo del Pueblo, gdje je Marija prvi put osjetila uzbuđenje nastupa pred publikom.

Ali talenat nije bio dovoljan.

Morala je da pobijedi nešto što se nije moglo naučiti preko noći – jezik. Govorila je španski sa jakim stranim akcentom i znala je da bez savršene dikcije nikada neće dobiti ozbiljnu glumačku priliku. Zato je satima vježbala izgovor, ponavljala iste rečenice i, kako se kasnije prisjećala, često držala olovku među zubima kako bi što bolje uvježbala izgovor glasova.

Nije ni slutila da će upravo ta upornost uskoro privući pažnju žene koja će promijeniti tok njenog života. Argentinska glumica i čuvena pedagoškinja Huana Suho upravo je osnivala prvu profesionalnu dramsku školu u Venecueli, a među mladim ljudima koji su zakoračili u njene učionice našla se i djevojka iz Kruševca koja je tada još nosila ime Marija Golajovski Zaira.

Niko od njih nije mogao da pretpostavi da će nekoliko godina kasnije ona postati jedno od najpoznatijih lica venecuelanske televizije – ali pod imenom koje joj na rođenju niko nije dao.

Novo ime za novi život

Ulazak u školu Huane Suho bio je trenutak kada je Marija prvi put dobila osjećaj da bi umjetnost mogla da postane više od dječjeg sna. Argentinska glumica i pedagog bila je među najuglednijim imenima tadašnje latinoameričke scene i upravo je u Venecueli osnovala prvi profesionalni dramski studio, iz kojeg će kasnije nastati Nacionalna škola scenskih umjetnosti. Za mladu emigrantkinju iz Jugoslavije to nije bila samo prilika da uči glumu, već da dokaže da pripada zemlji u kojoj je tek počinjala da gradi život.

Nije joj bilo lako. Iako je već govorila španski, osjećao se strani naglasak, a na audicijama je često morala da uloži mnogo više truda od svojih kolega. Kasnije je pričala da je sate provodila vježbajući dikciju sa olovkom među zubima, ponavljajući iste rečenice iznova i iznova dok svaka riječ ne zazvuči kao da je rođena u Karakasu, a ne u Kruševcu. Nije željela da je ljudi pamte kao "onu Ruskinju iz Jugoslavije", već kao glumicu.

Upornost se isplatila. Već početkom pedesetih godina počela je da radi na radiju, tada najvažnijem mediju u Venecueli. Godine 1952. debitovala je na pozorišnoj sceni u predstavi "Nuestra Natacha", a ubrzo je postala član čuvenog Teatro del Pueblo, pozorišta koje je okupljalo najtalentovanije mlade glumce tog vremena.

Prava prekretnica dogodila se 1953. godine, kada je učestvovala u pokretanju televizijske stanice Radio Caracas Televisión (RCTV). Televizija je tada u Venecueli bila tek u povoju, a malo ko je mogao da pretpostavi da će upravo ona postati jedno od zaštitnih lica nove ere.

Tada je donesena i odluka koja će zauvijek promijeniti njen identitet.

Direktori televizije smatrali su da ime Marija Golajovski Zaira nije lako za pamćenje širokoj publici. Predložili su joj da uzme umjetničko ime. Marija je postala Amerika, kao simbol kontinenta koji joj je pružio novu priliku za život, dok je prezime Alonso odabrano po uzoru na čuvenu kubansku balerinu Alisiju Alonso.

Tako je djevojčica iz Kruševca, gotovo preko noći, postala Amerika Alonso.

Žena koju je poznavala cijela Venecuela

Novo ime donijelo je i novi život.

Tokom narednih decenija Amerika Alonso postala je jedno od najprepoznatljivijih lica venecuelanske televizije. Igrala je u vrijeme kada su telenovele postajale dio svakodnevnog života miliona porodica širom Latinske Amerike. Njeno lice ulazilo je u domove gledalaca gotovo svake večeri, a producenti i reditelji ubrzo su shvatili da mogu da joj povjeravaju i najzahtjevnije uloge.

Pojavila se u desetinama televizijskih drama i serija koje danas zauzimaju posebno mjesto u istoriji venecuelanske televizije. Publika je pamti po naslovima kao što su "Sangre Indómita", "Soledad", "La Loba", "Cumbres Borrascosas", "El Escándalo", "La Cruz del Diablo" i mnogim drugim ostvarenjima koja su obilježila šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine.

Istovremeno je gradila i ozbiljnu filmsku karijeru. Posebno su zapažene bile njene uloge u filmovima "Cangrejo", "La Gata Borracha", "Una noche oriental" i "Seguro está el infierno", dok je u pozorištu važila za glumicu kojoj su najviše odgovarali složeni dramski likovi.

Kritičari su često isticali da posjeduje rijetku sposobnost da podjednako uvjerljivo igra snažne žene, tragične junakinje i komične karaktere. Tokom karijere osvojila je brojna priznanja, među kojima i nagradu Guaicaipuro de Oro za najbolju televizijsku glumicu, kao i Zlatnu medalju za doprinos dramskoj umjetnosti.

Ipak, uprkos velikoj popularnosti, pozorište je ostalo njena najveća ljubav. Govorila je da upravo na sceni glumac može potpuno da se ogoli pred publikom i da nijedna televizijska kamera ne može da zamijeni taj osjećaj.

Domovina koju nikada nije zaboravila

Iako je Venecuela postala njen dom, Srbija nikada nije prestala da bude dio njenog identiteta.

U privatnom životu govorila je više jezika – španski, ruski, engleski, njemački, italijanski, francuski i srpski. U kući je čuvala pirotske ćilime, kosovske vezove, ikone i druge predmete koji su je podsjećali na zemlju u kojoj je rođena. Prijatelji su pričali da je često govorila o Kruševcu i da je maštala kako će jednog dana ponovo prošetati njegovim ulicama.

Ta želja, međutim, nikada nije ispunjena.

Jedan od najljepših trenutaka koji svjedoče koliko je Srbija ostala u njenom srcu dogodio se sedamdesetih godina u Karakasu. Ansambl "Krsmanović" tada je gostovao u Venecueli, a među članovima bio je i glumac i imitator Ljuba Stepanović, poznatiji kao Stevka Božurevka.

Na svečanom prijemu prišla mu je elegantna dama koju je cijela Venecuela obožavala. Umjesto na španskom, obratila mu se na čistom srpskom jeziku.

"Ima li ko ovde iz Kruševca?"

Stepanović je kasnije pričao da ga je to pitanje potpuno zateklo. Poslije toliko decenija života u inostranstvu, Amerika Alonso nije zaboravila ni jezik ni grad u kojem je rođena.

Život daleko od reflektora

Godine 1959. udala se za producenta i publicistu Marija Bertula, sa kojim je dobila dvojicu sinova, Roberta i Alehandra. Kasnije se ponovo udala, ovoga puta za reditelja Danijela Farijasa, čovjeka koji je, poput nje, život posvetio pozorištu.

Kao i mnoge velike glumice, umjela je da se u pojedinim periodima povuče iz javnosti kako bi se posvetila porodici. Poslije razvoda vratila se televiziji i nastavila da niže uspjehe, potvrđujući da je njena karijera mnogo više od prolazne popularnosti.

Posljednje godine života provela je u Majamiju, okružena djecom i unucima. Preminula je 14. maja 2022. godine u 86. godini, ostavljajući iza sebe više od šest decenija umjetničkog rada i status jedne od najznačajnijih glumica koje je Venecuela imala.

Ironično, u gradu u kojem je sve počelo danas gotovo da nema traga koji podsjeća na nju. Kuća u kojoj je rođena u Kruševcu više ne postoji, a mnogi u Srbiji tek posljednjih godina otkrivaju da je jedna od najvećih zvijezda venecuelanskih telenovela zapravo bila djevojčica rođena podno Bagdale.

Možda je upravo zato njena životna priča toliko posebna. Ona nije samo priča o glumici koja je promijenila ime i osvojila drugu zemlju. To je priča o djetetu koje je preživjelo rat, izgubilo oca, dva puta ostalo bez domovine i ipak uspjelo da izgradi život o kakvom nije moglo ni da sanja dok je kao sedmogodišnjakinja stajalo iza bodljikave žice.