Tragedija koja je prije više godina potresla region ostavila je dubok trag u porodici Kapisoda. Iako je vrijeme prolazilo, bol zbog gubitka sina nije postao manji. Naprotiv, kako su godine odmicale, sjećanja su postajala još dragocjenija, a pitanja bez odgovora još teža.

Otac pokojnog manekena Filipa Kapisode, nekadašnji reli vozač Mirko Kapisoda, u iskrenoj ispovijesti za magazin Story govorio je o tragediji koja je zauvijek promijenila njegov život. Njegove riječi otkrivaju koliko je teško živjeti sa uspomenama na dijete koje više nije tu, ali i sa saznanjem da se jedan običan dan pretvorio u noćnu moru iz koje porodica nikada nije uspjela potpuno da se probudi.

Dan koji je počeo sasvim obično

Kada se priseća kobnog dana, Mirko kaže da ništa nije ukazivalo na to da će nekoliko sati kasnije njegov svijet biti srušen. Sve je izgledalo kao još jedan uobičajen dan ispunjen svakodnevnim obavezama.

Bio je na putu između Podgorice i Cetinja, posvećen poslovima koje je tog dana morao da završi. Nije bilo razloga za brigu, niti bilo kakvog nagovještaja da se u Beogradu odvija drama koja će ubrzo postati jedna od najšokantnijih vijesti u regionu.

Tek po povratku kući sačekala ga je vijest koju nijedan roditelj ne želi da čuje.

Trenutak kada je porodica saznala strašnu istinu

Sjećanje na trenutak kada je tragedija stigla do njihovog doma i danas je bolno jednako kao i prvog dana:

„U utorak sam bio na relaciji Podgorica – Cetinje. Vijest sam čuo kada sam došao kući, prva je saznala Filipova baka dok je gledala Dnevnik Radio-televizije Crne Gore. Istog momenta je zakukala, u kući su tada bili i moja supruga Ljiljana i sin Marko.”

Jedan televizijski prilog bio je dovoljan da zauvijek promijeni živote svih članova porodice. Šok, nevjerica i nemoć smjenjivali su se u nekoliko sekundi, dok su pokušavali da prihvate ono što su upravo čuli.

U takvim trenucima čovjek instinktivno odbija da povjeruje u stvarnost. Nada se da je došlo do greške, da je riječ o nesporazumu ili netačnoj informaciji. Međutim, vrlo brzo postalo je jasno da povratka na život kakav su poznavali više nema.

Posljednje poruke koje danas imaju posebnu težinu

Posebno bolno mjesto u Mirkovim sjećanjima zauzima posljednji razgovor sa sinom. Za razliku od mnogih tragedija nakon kojih porodice pokušavaju da pronađu znakove upozorenja, kod Filipa, kako kaže njegov otac, nije bilo ničega što bi nagovijestilo ono što će uslijediti.

Zbog toga mu se posljednje poruke i danas vraćaju u mislima:

„Dopisivali smo se SMS porukama tog dana, u periodu od četrnaest časova pa u narednih pola sata. Dogovarali smo se o nekim obavezama koje sam morao da završim, ništa nije nagovještavalo da će se dogoditi tragedija.”

Upravo ta običnost posljednjeg razgovora čini ga još bolnijim. Nije bilo oproštajnih riječi, teških tema niti bilo kakvog nagovještaja da bi to mogla biti njihova posljednja komunikacija.

Razgovarali su kao otac i sin koji planiraju svakodnevne obaveze, vjerujući da će se uskoro ponovo čuti. Danas su te poruke ostale kao dragocjena uspomena, ali i podsjetnik na to koliko život može biti nepredvidiv.

Teret pitanja na koja nema odgovora

Nakon tragedije uslijedili su dani ispunjeni nevjericom, brojnim pitanjima i pokušajima da se pronađe smisao u onome što se dogodilo. Ipak, kako priznaju mnogi roditelji koji su izgubili dijete, postoje pitanja na koja odgovori nikada ne stignu.

Mirko Kapisoda nikada nije pokušavao da opravda postupke koji su doveli do tragedije, ali je otvoreno govorio o tome da kao otac nikada neće prestati da voli svoje dijete niti da se pita da li je nešto moglo biti drugačije.

Bol zbog gubitka ne prolazi završetkom istrage, medijskih napisa ili protokom vremena. On ostaje prisutan u svakodnevnim trenucima, u porodičnim okupljanjima, praznicima i sjećanjima koja se iznenada vrate.

Najteži dan – ispraćaj na Cetinju

Poslije tragedije uslijedio je još jedan bolan trenutak – posljednji ispraćaj Filipa Kapisode na Starom groblju na Cetinju.

Pred porodicom je bio zadatak koji nijedan roditelj ne bi trebalo da doživi. U trenucima kada je trebalo organizovati sahranu i pružiti podršku najbližima, Mirko je pokušavao da ostane priseban i snažan.

Ipak, iza te spoljašnje pribranosti krio se ogroman bol. Nastojao je da bude oslonac supruzi, majci i sinu Marku, iako je u sebi prolazio kroz jednu od najtežih životnih borbi.

Rana koja ne zacjeljuje

Godine koje su uslijedile donijele su tišinu nakon velike medijske pažnje, ali nisu donijele zaborav. U porodici Kapisoda ostala su sjećanja na Filipa, njegove uspjehe, planove i trenutke koje su zajedno proveli.

Za roditelja, gubitak deteta nije događaj koji pripada prošlosti. To je rana koja postaje dio svakodnevice i koju vrijeme ne briše, već samo uči čovjeka da sa njom živi.

Upravo zbog toga Mirkova ispovijest i danas snažno odjekuje – ne samo kao priča o velikoj porodičnoj tragediji, već i kao svjedočanstvo o ljubavi roditelja koja ne prestaje ni onda kada voljene osobe više nema.

Očeva borba da sina sačuva od pogrešnih izbora

U danima nakon tragedije koja je potresla region, Mirko Kapisoda rijetko je govorio za medije. Kada je ipak odlučio da progovori, njegove riječi nisu bile pokušaj da promijeni nečije mišljenje, već iskreno svjedočenje o ocu koji pokušava da razume događaje koji su zauvijek promijenili njegovu porodicu.

Govoreći o Filipovom životu, njegovim usponima, ali i izazovima sa kojima se suočavao, Mirko nije krio da je kao roditelj često pokušavao da utiče na sinove odluke. Smatrao je da pojedina poznanstva i životni izbori mogu da ga odvedu na put kojim nije želio da ide.

Iako je Filip bio punoljetan čovjek koji je sam donosio odluke, otac priznaje da je dugo pokušavao da ga usmjeri ka drugačijem životu, daleko od ljudi i okolnosti za koje je smatrao da mu ne donose dobro:

„Želio sam da ga preusmjerim od puta kojim je krenuo, da ga sklonim iz okruženja u kome se kretao i u kome je završio i da ga tako poštedim pogrešnih odluka. Filip je bio malo razmaženo dijete, a digla se strašna hajka protiv njega. Ljudi su imali priliku da ga bolje upoznaju dok je bio u kući Velikog brata i svi su primijetili da je vaspitan i kulturan momak.

Ljudi na Cetinju su ga cijenili i poštovali, što su i pokazali time što od trenutka kada se desila tragedija u lokalima nije bilo muzike i svi su se trudili da što dostojanstvenije isprate Filipa. Mislim da je trebalo da se još neki ljudi sa kojima se družio oglase i kažu šta misle o njemu. Jedna od malobrojnih korektnih ljudi je Goga Sekulić, ona je na sebe preuzela ulogu advokata, pričajući ono što zna i ono što je fakat.”

Tragedija nije pogodila samo porodice koje su izgubile svoje najmilije. U danima koji su uslijedili, javnost je bila preplavljena različitim informacijama, pretpostavkama i komentarima, a mnogi su donosili zaključke i prije nego što su nadležni organi završili istragu.

Osim što se suočavao sa gubitkom sina, Mirko je morao da prati i način na koji je Filip predstavljan u javnosti. Njegove riječi otkrivaju da je posebno teško podnosio trenutke u kojima su ljudi sudili o Filipu na osnovu djelimičnih informacija, bez mogućnosti da se čuje i druga strana priče. Zato je često podsjećao da je njegov sin imao i lice koje su dobro poznavali prijatelji, porodica i sugrađani sa Cetinja.

Upravo zbog toga posebno ga je dirnula podrška koju je porodica dobila od ljudi iz rodnog grada, koji su na svoj način pokazali poštovanje prema Filipu i saučešće njegovim najbližima.

Čekanje odgovora koje donosi istraga

U periodu kada su mediji svakodnevno objavljivali nove detalje i spekulacije, Mirko je odbijao da donosi konačne zaključke. Smatrao je da tragedija takvih razmjera zahtijeva oprez i da nijedna izgovorena riječ ne može vratiti izgubljene živote.

Zbog toga je insistirao na tome da se sačekaju zvanični nalazi i završetak istrage:

„Dok se ne završi cijela istraga neću ništa komentarisati, neću da branim ni jedno, ni drugo. Ne želim nikoga da osuđujem, mislim da je svakome svoja bol najveća. Dogodila se velika tragedija i ko zna šta sve može da se otkrije do završetka istrage. Ne mogu da pričam o svom sinu i tome što se između njih dogodilo, treba sačekati. Ne mogu da kažem da je moj sin ubica, možda je neko treći...”

Ove riječi najbolje oslikavaju stanje čovjeka koji se našao između lične tragedije i javne pažnje. Dok su mnogi tražili odgovore, on je smatrao da je prerano donositi presude i da bi svaka ishitrena izjava mogla samo da produbi bol svih uključenih porodica.

Zašto nije želio zajedničku sahranu

Jedna od tema koja je izazvala veliku pažnju javnosti bila je mogućnost zajedničkog ispraćaja Filipa Kapisode i Ksenije Pajčin. Takva ideja pojavila se u pojedinim medijskim spekulacijama, ali je Mirko Kapisoda jasno stavio do znanja da se sa tim nije slagao.

Za njega je to bilo pitanje porodičnog dostojanstva i ličnog stava, a ne javne rasprave:

„Nisam to želio, ni tražio i ne bi bilo u skladu sa mojom časnom porodicom, koja na to ne bi blagonaklono gledala.”

Iza ove kratke izjave stajalo je uvjerenje da svaka porodica treba da se oprosti od svog člana na način koji smatra dostojanstvenim i primjerenim sopstvenim vrijednostima.

Bez kontakta između dvije porodice

Poslije tragedije mnogi su pretpostavljali da su porodice bile u kontaktu, pokušavajući da pronađu zajednički jezik u teškim okolnostima. Međutim, Mirko Kapisoda otkrio je da do toga nije došlo.

Kako je objasnio, između dvije porodice nije postojalo prethodno poznanstvo, pa nije ni bilo prirodnog razloga za komunikaciju u tom trenutku:

„Nismo i mislimo da nema potrebe jer se nismo poznavali. Ni nas niko nije zvao.”

Njegove riječi nisu zvučale kao zamjerka, već kao jednostavno objašnjenje okolnosti koje su postojale u tom periodu.

Stav o vezi Filipa i Ksenije

Govoreći o Kseniji Pajčin, Mirko Kapisoda nije krio da nikada nije bio oduševljen njihovom vezom. Iako je poštovao pravo svog sina da sam bira partnerku, imao je jasan stav o tome kakve osobe smatra prikladnim za njega:

„Kao roditelj nikada nisam bio pristalica njihove veze. Iskreno, nikada nismo posebno pričali o njoj, ali sam umio da mu s vremena na vreme skrenem pažnju na to da ona nije djevojka za njega. Mene ona nije interesovala, mislim da nije bila djevojka za njega. Filip se zabavljao sa mnogo normalnijim djevojkama od nje.

Ne želim nikoga da vrijeđam, pogotovo u ovakvom trenutku, i o mrtvima treba govoriti sve najljepše. Svima je poznato da je ona bila zgodna djevojka, ali isto tako javnost zna ko je u stvari bila Ksenija Pajčin.”

U tim riječima miješaju se lični stavovi, roditeljska briga i svijest o težini trenutka u kojem se sve izgovara.

Sjećanje na porodičnu toplinu

Mirko se potom vraća na porodični život i opisuje kako su zajednički trenuci izgledali prije tragedije, naglašavajući bliskost i toplinu koju su imali:

„Bili smo veoma bliski i dosta šaljivi, voljeli smo da provodimo vrijeme zajedno. Naša kuća je uvijek bila ispunjena smijehom i veselom atmosferom. Sada smo doživjeli nenadoknadiv gubitak i bol je ogroman.

Više od pet stotina ljudi došlo je da oda počast mom sinu. Cijelo Cetinje i Crna Gora ožalili su Filipa. Govor je održao moj bratanac Petar Kapisoda, pričao je o tome da je Filip bio jedno malo dijete, vaspitavano u normalnoj porodici. Pričao je koliko je bio iskren i ponekad naivan zbog njegove mladosti...

Pored mojih najbližih, Filipovi prijatelji i kumovi su stalno sa nama. Znače mi i telegrami koji su došli iz svih država bivše Jugoslavije, po tome se vidi da je moj sin bio drag ljudima.”

Kroz čitavu ispovijest provlači se jedna zajednička nit – osjećaj gubitka sa kojim nijedan roditelj ne može lako da se pomiri. Iza svake rečenice nalazi se čovjek koji pokušava da sačuva uspomenu na sina kakvog je poznavao, uprkos svemu što se kasnije dogodilo.