Na današnji dan, 25. jula 1878. godine, Milica Stojadinović Srpkinja preminula je u Beogradu, u velikom siromaštvu, gotovo zaboravljena od svijeta koji joj je nekada aplaudirao. Imala je svega pedesetak godina, a iza sebe je ostavila poeziju, dnevnike i zapise koji danas predstavljaju dragocjeno svjedočanstvo o jednom vremenu i jednoj izuzetnoj ženi, piše Ona.rs

Djevojčica koja je odrastala uz knjige kada žene nisu pisale

Milica je rođena u Bukovcu, u Sremu, u porodici pravoslavnog sveštenika Vasilija Stojadinovića, ali je djetinjstvo provela u Vrdniku, mjestu koje će zauvijek obilježiti njen život i zbog kojeg će dobiti nadimak Vrdnička vila. U vrijeme kada je obrazovanje djevojčica bilo rijetkost, ona je učila mnogo više nego što se od jedne djevojke očekivalo. Pored srpskog, govorila je njemački, kasnije je sama učila francuski i italijanski, svirala gitaru i neumorno čitala knjige koje su joj dolazile pod ruku.

Već kao veoma mlada počela je da piše stihove. Njena prva pjesma objavljena je još sredinom četrdesetih godina 19. vijeka, a vrlo brzo postala je poznata širom tadašnjeg srpskog kulturnog prostora. U vrijeme nacionalnog preporoda njena poezija bila je ispunjena ljubavlju prema narodu, jeziku i otadžbini, zbog čega je odlučila da svom prezimenu doda i ime po kojem će ostati upamćena – Srpkinja.

Divili su joj se Vuk, Njegoš i Branko Radičević

Nije prošlo mnogo vremena, a o mladoj pjesnikinji počeli su da govore najveći ljudi njenog vremena.

Vuk Karadžić nije krio koliko ceni njen talenat. U pismima ju je oslovljavao sa mnogo topline i nazivao je „mojom kćeri iz Fruške”, a Milica je sa njim sarađivala na prikupljanju narodnih umotvorina i građe za njegova djela.

Bila je bliska i sa Minom Karadžić, dopisivala se sa brojnim evropskim piscima, poznavala Branka Radičevića, Simu Milutinovića Sarajliju, Ljubomira Nenadovića, a posebno ju je oduševljavao Petar II Petrović Njegoš, kome je posvetila i jednu od svojih najpoznatijih pjesama. U tadašnjoj Srbiji gotovo da nije postojao značajan književnik koji nije znao za Vrdničku vilu.

Njena ljepota takođe je bila čuvena. Savremenici su pisali da je plijenila pojavom, ali još više obrazovanjem i rječitošću. U društvu u kojem su žene rijetko učestvovale u književnom životu, Milica je bila izuzetak koji je izazivao divljenje.

Bila je mnogo više od pjesnikinje

Milica nije pisala samo poeziju. Putovala je, bilježila narodne običaje, zapisivala legende, pjesme, poslovice i predanja, ostavljajući iza sebe dragocjenu etnografsku građu. Njeno djelo „U Fruškoj gori 1854.” danas se smatra jednim od najznačajnijih dnevničkih zapisa srpske književnosti tog doba.

Malo ko zna da je tokom bombardovanja Beograda 1862. godine pisala reportaže sa lica mjesta, zbog čega je mnogi smatraju i prvom srpskom ratnom izvještačicom. Dok su granate padale na grad, Milica nije bježala. Željela je da svojim zapisima sačuva istinu o onome što se događa.

Smrt roditelja promijenila sve

Iako je mladost provela okružena poštovanjem, njen život počeo je da se mijenja poslije smrti majke, a zatim i oca. Briga o porodici pala je na njena leđa, književni rad postajao je sve rjeđi, a finansijske prilike sve teže. Poslije smrti kneza Mihaila izgubila je i jednog od svojih najvećih zaštitnika, dok su se političke i društvene okolnosti mijenjale toliko brzo da za pjesnikinju koja je nekada bila simbol nacionalnog zanosa više nije bilo mjesta kakvo je ranije imala.

Kada je porodična imovina rasprodata, Milica je napustila Vrdnik, mjesto koje je najviše voljela, i preselila se u Beograd, vjerujući da će među uglednim ljudima pronaći razumijevanje i pomoć. To se nije dogodilo.

Umrla sama i gotovo zaboravljena

Posljednje godine života bile su potpuno drugačije od svega što je nekada poznavala. Živjela je veoma skromno, često mijenjala smještaj i borila se sa nemaštinom. Prijatelja je bilo sve manje, književni svijet okrenuo se novim imenima, a žena kojoj su se nekada divili ostala je gotovo sama.

Preminula je 25. jula 1878. godine u Beogradu. Sahranjena je o trošku grada, a tek mnogo godina kasnije javnost je ponovo počela da otkriva značaj njenog djela. Njeni posmrtni ostaci kasnije su preneti u porodičnu grobnicu, a danas počiva u porti manastira Vrdnik, mjestu koje je toliko voljela da ga je svojim stihovima učinila besmrtnim.

Žena koja je bila ispred svog vremena

Danas Milicu Stojadinović Srpkinju književna istorija pamti kao prvu veliku srpsku pjesnikinju, ali njena uloga bila je mnogo šira od toga. Bila je putopisac, hroničar, sakupljač narodnog blaga, rodoljub, žena koja je svojim radom pokazala da obrazovanje i književnost nisu namijenjeni samo muškarcima.

Možda upravo zato njena životna priča i danas izaziva toliko emocija. U jednom životu stali su i slava i poštovanje, prijateljstvo najvećih srpskih velikana, ali i usamljenost, siromaštvo i zaborav. A upravo zbog toga Milica Stojadinović Srpkinja nije ostala upamćena samo po stihovima koje je napisala, već i kao žena koja je svojim životom pokazala koliko put velikih ljudi ponekad umije da bude težak.

(Ona.rs)