"Kada ste slijepi, samo zamišljate kako ljudi izgledaju. Ne dodirujući im lica ili mjereći im težinu, već po njihovim glasovima i načinu na koji se ponašaju. To vam pomaže da stvorite sliku. Sada kada vidim, shvatio sam da takve slike nisu uvijek tačne. Ali kada sam prvi put video svoju ženu, Gurdžit, 10 godina nakon što smo se upoznali, bila je upravo onakva kakvom sam je zamišljao."

Oslijepio je zbog retke reakcije na lek

Vid sam izgubio dok sam išao u školu, neposredno pred Božić 1972. godine. Imao sam samo 10 godina kada sam dobio jak osip. Ljekar je mojoj majci dao određene lijekove, ali sam doživio tešku reakciju – razvio sam Stivens-Džonsonov sindrom. Nekoliko nedjelja nije bilo sigurno da li ću uopšte preživjeti.

Jedna od posljedica ovog sindroma bio je prestanak rada suznih kanala, što je ozbiljno oštetilo rožnjaču. Ljekari su pokušavali sve kako bi sačuvali moj vid.

Svakih nekoliko nedjelja odlazio sam u bolnicu, a usput bih kupovao stripove, nadajući se da ću ih jednog dana ponovo moći da čitam. Nažalost, to se nikada nije dogodilo. Vid mi je postepeno slabio i do svoje 14. godine potpuno sam oslijepio.

Novi život u školi za slijepe

Prebačen sam u specijalizovanu školu u Birmingemu, gdje sam boravio od ponedjeljka do petka. Znao sam koliko je roditeljima bilo teško da me tamo ostavljaju, ali to je bila najbolja odluka.

Po završetku škole upisao sam informacione tehnologije na Kraljevskom nacionalnom koledžu za slijepe u Herefordu, ustanovi na čijem sam čelu danas.

Tamo nisam učio samo stručne predmete. Naučili su nas kako da živimo samostalno – da kuvamo, čistimo, bavimo se sportom i funkcionišemo bez tuđe pomoći.

Svakodnevno sam zvao roditelje i pričao im kako napredujem. Bili su ponosni na mene, ali i iznenađeni koliko sam uspijevao uprkos sljepilu.

"U stvari, mnogi ljudi su tako reagovali. Mislili su da se slijepa osoba uglavnom snalazi, a ne postiže uspjeh. U tim godinama sam osjećao da mnogi ljudi slijepu osobu doživljavaju kao nekako izgubljenu. Ali u stvarnosti, to nije istina. To je bio nevjerovatan period u mom životu."

Ljubav koja je promijenila sve

Najlepša stvar koja mi se dogodila bilo je upoznavanje Gurdžit.

"Nisam mislio da bi iko želio da se oženi mnome, ali ona je rekla da hoće jer je smatrala da je to ispravno. Znao sam da je ona nevjerovatna žena i nisam mogao da vjerujem svojoj sreći. Čak sam se i na dan našeg vjenčanja pitao da li će se predomisliti. Ali Gurdžit je bila tu, čekala me je. Od tada smo zajedno."

Poslije vjenčanja pokrenuo sam posao proizvodnje računara. Zahvaljujući Brajevom terminalu mogao sam samostalno da programiram, ali se i danas sjecam prvog računara koji sam napravio.

Gurdžit i ja radili smo cele noći – ona je bila moje oči. Vozila me je širom zemlje kako bismo kupcima isporučivali računare.

Kasnije smo dobili dvije ćerke, kupio sam prodavnicu, a naš posao je nastavio da raste. U jednom periodu bili smo među najvećim dobavljačima računarske opreme u Velikoj Britaniji, sa prometom od više miliona funti.

Operacija koja mu je vratila vid

Sljepilo je bilo sastavni deo našeg života i o tome gotovo nikada nismo razgovarali.

Nisam ni pomišljao da bi nešto moglo da se promijeni, sve dok jednog dana optičar kojeg sam poznavao nije utrčao u našu kancelariju.

Rekao mi je da je čitao o novoj tehnologiji za koju vjeruje da bi mogla da mi pomogne.

Samo dvije nedjelje kasnije našao sam se u bolnici u Brajtonu, gdje sam pristao na eksperimentalnu operaciju.

Prvi pogled na suprugu posle deset godina

Kada su mi ljekari skinuli zavoje i očistili oči, imao sam osjećaj kao da je neko obrisao zamagljen prozor.

Prvo sam ugledao doktorovu kravatu, zatim njegov široki osmijeh, a potom je sve postalo kristalno jasno.

Kada su Gurdžit i naše ćerke ušle u sobu, izgledale su tačno onako kako sam ih zamišljao.

"Tako poznato. Nikada neću zaboraviti taj trenutak. 'Vidim vas', rekao sam im."

Svijet je bio potpuno drugačiji nego što ga je pamtio

Ono što me je najviše iznenadilo bile su boje.

Boje kojih sam se sjecao iz djetinjstva sedamdesetih godina – tamnocrvene zavese, braon linoleum, prljavožuti izlozi i crni automobili – zamijenjene su svijetom prepunim živopisnih nijansi.

Šetnja koju nikada nije zaboravio

Svi smo zajedno otišli do obale Brajtona. Bio je prelijep dan.

Šetao sam držeći ćerke za ruke i pomalo se osjećao ponosno. Nisam mogao da prestanem da posmatram svijet oko sebe. Sve mi je bilo novo i fascinantno. Toliko toga privlačilo mi je pogled.

Bilo je to nevjerovatno iskustvo.

Kada danas pomislim na taj dan, i dalje poželim da se uštinem kako bih se uvjerio da nije bio san.

(Stil)