Jovan Bjelanović iz Kaća, poznatiji kao "Šumsko tumaralo", gradski život zamijenio je šumom na Tari. Danas živi daleko od klasične infrastrukture, sam gradi kuće, kuva na vatri i kaže da se nikada nije osjećao slobodnije.

Njegov dom okružen je gustom šumom, daleko od gradske buke i užurbanog ritma. Dane provodi radeći, družeći se sa gostima i prenoseći im znanja o životu i snalaženju u prirodi.

"Teško je živjeti u prirodi, ali je osjećaj slobode ogroman. U gradu samo uključite grijanje ili šporet, a ovdje mjesecima unaprijed morate da pripremate drva, ložite vatru, održavate je i razmišljate o svemu. Zahtjevnije jeste, ali mi upravo to daje osjećaj da zaista živim", kaže Jovan.

Ljubav prema Tari promijenila mu je život

Na Taru je, kako kaže, stigao sasvim slučajno. Prijatelj ga je poveo da pogleda plac koji se prodavao, ne sluteći da će mu taj odlazak potpuno promijeniti život.

"Prespavao sam nekoliko noći u šatoru i već tada sam znao da želim da ostanem. Poslije toga sam se stalno vraćao. Boravio sam sve duže na Tari, a u Kaću sve kraće. Na kraju je Tara pobijedila", priča Jovan.

Danas, usred gotovo 3.700 kvadratnih metara šume, vodi kamp sa jurtama, ljetnjom kuhinjom, tuševima, kompostnim toaletima i prostorom za kampovanje. Gotovo sve što se danas tu nalazi izgradio je sopstvenim rukama.

"Najljepši period bio je kada nije bilo ničega"

Iako njegov kamp danas izgleda uređeno i pruža sve što je potrebno za boravak u prirodi, Jovan kaže da su mu najljepše uspomene vezane upravo za početke, kada na tom mjestu gotovo da nije bilo ničega.

"Najljepše je bilo dok sam sve stvarao. Prvo sam imao samo improvizovanu nadstrešnicu, pa jednu jurtu, zatim drugu, treću... Poslije su došli tuševi, ljetnjikovac i kuhinja. Sreća je upravo u tom procesu stvaranja", priča Jovan.

Dodaje da je svaki kamen, svaka daska i svaki detalj nastajao polako, bez žurbe.

"Ništa nije napravljeno preko noći. Sve smo radili korak po korak i upravo zbog toga svaki dio ovog mjesta ima svoju priču."

Pet godina nije bio bolestan

Na pitanje kako mu prija ovakav način života, Jovan odgovara bez mnogo razmišljanja.

"Pet godina nisam bio bolestan. Tuširam se hladnom vodom tokom cijele godine, mnogo vremena provodim napolju i vjerujem da čovjeku priroda vraća mnogo više nego što očekuje", kaže on.

Ipak, dodaje da život u šumi nije idilična razglednica, već svakodnevni rad i velika odgovornost.

"Morate da radite svaki dan. Ovdje nema dugmeta koje će riješiti problem. Sve zavisi od vas", poručuje Jovan.

Mobilni telefoni ostaju po strani

Jedna od stvari koju Jovan posebno voli jeste to što u kampu gotovo da nema mobilnog signala. Upravo zato, kaže, ljudi se brzo odvoje od ekrana i okrenu jedni drugima.

"Zaborave telefone. Sjedi se oko vatre, svira gitara, razgovara se. To su uspomene koje ostaju za cijeli život", priča Jovan.

Najveća potvrda da radi pravu stvar, dodaje, jeste to što mu se gosti iz godine u godinu vraćaju.

"To mi je najbolji pokazatelj da su ovdje pronašli ono zbog čega su došli."

Djeca u prirodi uče više nego u učionici

Jovan je posebno ponosan na to što su njegova djeca odrastala u prirodi, učeći kroz svakodnevne životne situacije, a ne samo iz školskih udžbenika.

Kaže da je njegov najmlađi sin matematiku savladao na sasvim drugačiji način – dok su zajedno gradili.

"Koristili smo običan metar. Tako je kroz igru naučio centimetre, decimetre, metre, sabiranje i množenje. Djecu treba pustiti da istražuju, penju se na drveće i sama rješavaju probleme", priča Jovan.

Vjeruje da upravo takav način odrastanja razvija samostalnost, motoriku i kreativno razmišljanje, ali i stvara mnogo čvršću vezu sa prirodom.

Uči ljude kako da se snađu u prirodi

Pored života u kampu, Jovan organizuje i školu boravka u prirodi, u kojoj polaznici stiču osnovna znanja i bushcraft vještine neophodne za bezbjedan boravak na otvorenom.

Na kursevima uče kako da bezbjedno koriste nož i sjekiru, naprave zaklon, zapale vatru pomoću kremena i ocila, kao i brojne druge vještine koje mogu biti korisne svakome ko voli prirodu.

"Svako ko odlazi u prirodu trebalo bi da u rancu ima kremen i ocilo. Ako vam se pokvase šibice ili upaljač, to može biti jedini način da zapalite vatru", kaže Jovan.

Sloboda nema cijenu

Na pitanje da li je ikada poželio da se vrati nekadašnjem životu, Jovan bez oklijevanja odgovara da nije.

"Naviknete se na ovo. Spreman sam da platim cijenu ovakvog života zbog slobode koju mi pruža. Ne tvrdim da je ovo pravi izbor za svakoga, ali za mene jeste."

U toj jednostavnoj rečenici možda se najbolje oslikava njegova životna filozofija. Daleko od gradske vreve, Jovan je pronašao mir u prirodi, gdje su tišina, stvaranje i osjećaj slobode postali mnogo vrijedniji od komfora koji je ostavio iza sebe.

(Žena)