U životnom kalendaru vremešnog Podbišćanina dominira zadovoljstvo i zato je starost dočekao kao ostvaren i ispunjen čovjek, prenosi Blic.

Devedeset skoro 100 godina. Sa osmijehom i štapom preko livade do vrta. Tako Miloš Veljović gazi ka stotoj. Iako je nedavno proslavio 99, ne miruje. Sjedenje ga zamara i lakše mu je s motikom u ruci.

Zanimam se, pomalo, pomalo. Koliko? 10 minuta? 15? Da kopkam, sjednem, zasolim, odmorim dobro, pa eto tako – kaže Veljović.

Dobro vidi, ali novine ne čita. Ni sluh nije izdao, ali vijesti ne sluša; umjesto toga bira rad u polju.

Oplevio travu, pa ću polako kopkati. Evo, to sam, ovo sam prešao. Krompir nisam, a ovo sam prekopao 10 dana, evo. Ali polako, pomalo, odmorim – kaže Veljović.

I to je redovna terapija vremešnog mještanina Podbišća, ali i recept za dugovječnost: dane ne broji, samo poštuje dnevne rituale.

Izjutra popijem malo, čašicu soka, i gledam kud je stoka – rekao je on.

Potomci su mu najveći uspjeh

Na zemlji na kojoj je proveo gotovo vijek svog života, Miloš je sačuvao ono najvrijednije, a to je porodica. Kaže da uspjeh nije u novčaniku, već u potomcima: petoro djece i desetoro unučadi, hvali se sa 12 praunučadi, ali i sa životom nekada.

Moba mi je uvijek bila u njivu. Nikad nisam sam u njegovu njivu. Komšiluka što je, i kad sadimo, hoćemo da sadimo krompir, ovo-ono. Samo vidiš gomilaše, dolaze, pomažu, rade, a ja to na neki način vratim. I ja njima pomažem, i tako kolektivno, uglavnom – kaže on.

Vitalnost je ostala u minulim vremenima, u kojima je bilo više bliskosti i bezbrižnosti.

Druženje, na izlete sa omladinom, sa građanima, sa svima. Fino sam prolazio sa narodom, i oni sa mnom, i eto tako. Vrijeme je fino bilo, cijenilo se, poštovalo se. Sad niko – kaže Miloš.

Kad odloži motiku, Miloš, ispunjen zadovoljstvom, lepe uspomene prepričava kćerki Snežani: proživeo je rat, dobio 5 ordena, bio marljiv radnik, društveni aktivista i optimista.

I dok iščekuje stotu, kaže da nema za čim da žali i da će naredni rođendan biti povod za još jednu životnu radost.