Postoje stvari koje obično učimo u školi, čitanje, pisanje, sabiranje, planete, tablica množenja, a tu su i one druge, koje ostaju sa našom djecom tokom cijelog života, a ipak se rijetko pojavljuju u udžbenicima.
Šta dijete radi kada ne zna šta da radi? Kako traži pomoć? Šta kaže kada nešto krene po zlu? Da li umije da isproba drugačiju strategiju kada prva ne uspije? U osnovi svakog od ovih pitanja leže vještine koje mogu napraviti veliku razliku dok dijete stiče samostalnost i ulazi u adolescenciju.
1. Učenje podnošenja trenutaka bez aktivnosti
Živimo okruženi mnoštvom podsticaja. Dijete može za nekoliko sekundi da pređe sa jednog videa na drugi, primi deset poruka, igra igrice, sluša muziku ili pronađe bilo kakav sadržaj samo jednim dodirom ekrana. A kada ništa od toga nije dostupno, javlja se rečenica koju roditelji sve češće čuju: „Dosadno mi je“.
Zato je ključno da nauče da podnesu te trenutke bez aktivnosti, a da pritom ne osjećaju potrebu da odmah traže zabavu spolja. Tišina, čekanje i periodi bez unaprijed isplaniranih aktivnosti stvaraju prostor za spontanu igru, maštu, istraživanje i sposobnost da jednostavno budu sami sa sobom.
Stoga nema potrebe popunjavati svaki trenutak praznine. Ako je vašem djetetu dosadno, odolite iskušenju da odmah izvadite uređaj sa ekranom ili predložite pet različitih aktivnosti. Jednostavan odgovor poput: „Razumijem da ti je dosadno, razmisli šta bi mogao da radiš“, veoma je poučan i podstiče razvoj. Možda će se u početku buniti, ali će vremenom naučiti kako da se nosi sa tim trenucima praznine. A to će im pružiti ogromno samopouzdanje i osjećaj samostalnosti kada uđu u adolescenciju.
2. Znanje kako zatražiti pomoć i objasniti šta je potrebno
Postoji značajna razlika između izjave „Ne mogu“ i znanja kako zatražiti pomoć na način koji drugima omogućava da nam pomognu. Dijete može doći kući sa domaćim zadatkom i reći da ništa od toga ne razumije, ili se naljutiti jer ga brat ili sestra uznemiravaju, a da pritom ne uspijeva da objasni šta se tačno dogodilo.
Zato je važno naučiti ih kako da raščlane problem. Pitanja poput „Šta pokušavaš da uradiš?“, „Šta si već pokušao?“, „U kom trenutku si zapeo?“ ili „Šta ti je potrebno od mene?“ od neprocjenjive su vrijednosti; ona postepeno pretvaraju nejasne izjave, kao što je „Ne znam kako to da uradim“, u konkretnije zahtjeve za pomoć.
Vaše dijete vam može reći da razumije jedan dio, ali da ne zna kako da nastavi, da mu je potrebna pauza prije početka školskog projekta ili da mu smeta kada mu se brat ili sestra obraćaju određenim tonom. Ova sposobnost traženja pomoći je ključna jer dijete oslobađa potrebe da se oslanja na to da će drugi pogoditi šta nije u redu i podstiče asertivniji, zreliji odnos.
3. Pravljenje razlike između „Ne mogu“ i „Još ne znam kako“
Postoji izraz koji vrijedi uvesti u djetetov rječnik što je ranije moguće: „još ne“. Kada malo dijete kaže „Ne mogu“, ono često opisuje stvarnu poteškoću, ali tu poteškoću može pretvoriti i u zaključak o sebi, na primjer: „Nisam dobar u matematici“, „Loše crtam“ ili „Nikada neću naučiti da vozim bicikl“.
U tom trenutku važno je naučiti ih da prave razliku između dvije stvari: toga da nešto „još“ ne znaju da urade i toga da su nesposobni da to učine. Ne radi se o usađivanju naivnog optimizma kroz stalno ponavljanje da mogu postići sve što požele. To bi bilo nerealno i dovelo bi do velike frustracije tokom adolescencije i ranog odraslog doba. Umjesto toga, cilj je pomoći im da analiziraju šta se zapravo dešava. Možda će morati više da vježbaju, da podijele zadatak na manje korake, zatraže detaljnije objašnjenje ili isprobaju drugačiju strategiju. Pitanja poput „Koji dio možeš da uradiš?“, „Gdje si zapeo?“ ili „Šta bismo mogli da pokušamo drugačije?“ pretvaraju „neuspjeh“ u korisnu informaciju na osnovu koje mogu da nastave da napreduju. A ako zaista ne mogu da obave zadatak, tada će tačno znati kakva im je pomoć potrebna.
4. Znanje kako promijeniti strategiju kada nešto ne daje rezultate
Istrajnost je važna, ali ponavljanje iste radnje ne donosi uvijek uspjeh. Zamislite da vaše dijete pokušava da spoji dijelove igračke ili riješi matematički zadatak, ali mu to ne polazi za rukom; svaki put kada ponovo pokuša istom strategijom, postaje sve više frustrirano.
Problem nije u nedostatku truda, već je riječ o kognitivnoj fleksibilnosti, jednoj od najvažnijih životnih vještina. Zato ih možemo naučiti da zastanu prije nego što ih obuzme frustracija.
Recite im: „Ovo ne funkcioniše; šta bismo mogli da promijenimo?“ Možda treba ponovo da pročitaju uputstva, zatraže malu pomoć, isprobaju drugi dio, promijene redoslijed koraka ili jednostavno naprave pauzu i vrate se zadatku kasnije, svježije glave.
Dobro pitanje koje pomaže u razvoju ove vještine u svakodnevnom životu jeste: „Šta bi mogao da pokušaš da uradiš drugačije?“ Time im ne nudite gotovo rješenje, već im pomažete da shvate da neuspjeh određene strategije ne znači da je problem nerješiv – možda je samo potrebno primijeniti drugačiji pristup.
5. Rješavanje problema bez trenutnog paničenja
Ispala čaša, slomljena igračka, zaboravljen školski pribor ili otkrivena greška u zadatku mogu djelovati kao beznačajne sitnice. Ipak, upravo zato one pružaju dragocjene prilike za učenje.
Ako umjesto njih odmah rješavamo svaki manji problem, izbjegavamo trenutnu uznemirenost, ali ih istovremeno lišavamo prilike da vježbaju vještinu koja će im biti sve potrebnija: da zastanu, shvate šta se dogodilo, razmotre opcije i isprobaju rješenje.
To ne znači da ih treba ostaviti same kada su uznemireni, već da im treba pružiti podršku bez automatskog preuzimanja uloge njihovog „ličnog rješavača problema“. Kada se suoče sa problemom, možemo ih pitati: „Šta se dogodilo?“ ili „Šta ti je potrebno da to riješiš?“. A ako zaista ne mogu sami da izađu na kraj sa situacijom, onda samo traženje pomoći postaje dio rješenja.
Cilj nije odgajiti djecu koja nikada ne osjećaju frustraciju ili koja znaju kako sve da riješe, već osigurati da ih pojava problema ne obeshrabri, već da se zapitaju koji bi mogao biti sljedeći korak. Na kraju krajeva, kada uđu u adolescenciju, nećemo moći stalno da budemo uz njih i izvlačimo ih iz nevolje. Ono što „možemo“ da učinimo jeste da im pomognemo da razviju mentalne vještine i strategije koje će im biti potrebne u budućnosti.
(Stil)
Komentari (0)