Svi smo bar jednom ispali naivni. Kupite onaj prelijepi, jarko crveni paradajz usred februara, donesete ga kući, a on unutra bijele boje, tvrd i bezukusan kao stiropor. Caka je u tome što trgovci računaju na to da birate očima, a ne razumom.

Kako prepoznati loš zimski paradajz na prvi pogled?

Zimski paradajz koji treba da izbjegnete najčešće nosi oznaku LSL (Long Shelf Life) ili dolazi iz masovnih staklenika gdje se forsira trajnost umjesto ukusa. Ako na deklaraciji piše da je rok trajanja duži od dvije nedjelje na sobnoj temperaturi, taj plod je genetski modifikovan da ne truli, što direktno ubija aromu i sočnost.

Šta tačno piše na deklaraciji koju treba da zaobiđete?

Ljudi se već godinama unazad žale kako povrće više nema miris. Glavni krivac je hibridna sorta namenjena transportu, a ne jelu. Obratite pažnju na ove tri stvari:

Zemlja porijekla: Ako putuje sa drugog kontinenta, ubran je potpuno zelen i tretiran gasom etilenom da „pocrveni“ u kamionu.

Klasa II: Često znači da su plodovi mehanički oštećeni ili neujednačeni, ali se prodaju po punoj cijeni.

Tvrdoća na pritisak: Ako je kora tvrda kao kod jabuke, unutra vas čeka drvenasta struktura.

Zašto je zimski paradajz često „plastičan“?

Problem je u genetici i načinu uzgoja. Moderni hibridi su napravljeni da izdrže transport od hiljadu kilometara bez ijedne modrice. On nikada ne razvije šećere jer nema dovoljno sunčeve svetlosti, već raste u vunenoj podlozi natopljenoj hemikalijama, piše Krstarica.

Da li postoji trik da se popravi ukus?

Iskreno, ako je paradajz „drven“, teško da će ijedan začin pomoći. Ipak, nikada ga ne držite u frižideru. Hladnoća mu trajno uništava i ono malo mirisa što je ostalo. Držite ga na sobnoj temperaturi pored jabuke ili banane – to ponekad malo ubrza prirodno dozrevanje, mada čuda ne postoje.