Karlo Akutis (15), poznat širom svijeta kao „Božji influenser“, nedavno je proglašen svecem i tako postao prvi svetac rođen u digitalnom dobu. Papa Franjo ga je kanonizovao na svečanoj ceremoniji u Vatikanu, kojoj je prisustvovala i njegova majka Antonija Salzano, koja godinama nakon njegove smrti govori o neobičnom životu svoga sina i njegovim proročanskim riječima.

– Bila sam tamo. Moj suprug nije želio da gleda. Bio je to još uvijek naš veliki dječak, visok 1,82 m, s crnom kovrdžavom kosom, samo mu je koža bila malo potamnila. I imao je istu težinu – onu koju je sam sebi prorekao – ispričala je Antonija za Corriere della Sera.

– Nekoliko dana nakon sahrane, u zoru me probudio glas: „Testament.“ Počela sam da pretražujem njegovu sobu nadajući se da ću pronaći nešto što je napisao – ništa. Onda sam uključila kompjuter, uređaj koji je najviše volio. Na radnoj površini bio je vrlo kratak video koji je snimio u Asizu, tri mjeseca ranije: „Kad budem težio 70 kilograma, suđeno mi je da umrem.“ Gledao je bezbrižno u nebo – prisjetila se majka i dodala da je Karlo živio tačno 5.640 dana.

Na pitanje kako je Karlo postao religiozan, odgovorila je:

– Svakako ne zahvaljujući nama, roditeljima – molim vas, to zapišite. U životu sam bila u crkvi samo tri puta: za pričest, krizmu i vjenčanje. A kad sam upoznala svog budućeg muža, koji je studirao političku ekonomiju u Ženevi, ni on nije išao na misu. Određenu ulogu imala je Beata, poljska dadilja odana papi Vojtili. Ali Karlo je imao neku prirodnu sklonost prema svetom. S tri godine je tražio da uđemo u crkvu da pozdravi Isusa, a po parkovima u Milanu brao je cvijeće i nosio ga Gospi. Želio je da pristupi Euharistiji s 7 umjesto s 10 godina.

– Pustili smo ga, činilo nam se lijepim. Zatražili smo izuzetak. Za mene je to bila „Božja slučajnost“. Karlo me spasio. Bila sam potpuno nepismena u vjeri. Zahvaljujući ocu Iliju Carraiju, „Padru Piju iz Bolonje“, približila sam joj se. Inače bih se osjećala nedostojnom svog roditeljskog autoriteta. Taj put i danas traje. Nadam se da ću barem završiti u čistilištu.

„Bio je genije i Božije dijete“

– Bio je genije. S šest godina već je znao da koristi računar. Hodao je po kući u bijelom mantilu sa značkom „računarski naučnik“. S devet godina je pisao elektronske programe zahvaljujući priručnicima koje smo mu kupovali u knjižarama Politehnike.

Kako je saznala za bolest?

– U početku je izgledalo kao obična prehlada. Nakon nekoliko dana pojavila se jaka slabost i krv u mokraći. Tada je rekao: „Prikazujem ove patnje za Papu, za Crkvu i da idem pravo u raj, bez čistilišta.“ Nismo tome pridavali posebnu pažnju. Nazvala sam profesora Vitorija Karnelija, njegovog pedijatra, koji nas je hitno poslao u kliniku De Marči, gdje smo dobili strašnu dijagnozu: akutna mijeloična leukemija M3. O tome su Karla obavijestili hematolozi. Reagovao je nježno: „Gospodin me lijepo pozvao na buđenje.“ U bolnici San Đerardo u Monci odmah je rekao: „Odavde ne izlazim živ.“

– Rekao mi je: „Ne brini, mama. Daću ti mnoge znakove.“ I dok je još bio živ, događale su se neobične stvari. Karlo mi je nagovijestio da ću ponovo postati majka, iako sam imala skoro 40 godina. A 2010, kad sam već imala 43, rodila sam blizance.

Mjesto sahrane izabrao je sam

– Imamo kuću u Umbriji. Na reklamnom plakatu sam vidjela da se na mjesnom groblju prodaju nova grobna mjesta. Pitala sam Karla šta misli. Rekao je: „Bio bih presretan da završim ovdje.“ Kasnije je njegovo neraspadnuto tijelo preneseno u Svetište Ogoljenja, gdje mu vjernici mogu dolaziti.

Šta joj najviše nedostaje?

– Radost. Kad je umro, pomislila sam: „Ko će me sada nasmijavati? Ko će mi pomagati s računarom?“ Ostaju mi njegove misli i riječi: „Ne ja, nego Bog!“ Iz kojeg god ugla da se gleda, život je uvijek fantastičan. Svi se rađamo kao originali, ali mnogi umiru kao fotokopije.

Da li bi više voljela da joj je sin živ, nego da je svetac?

– Jobovu molitvu učinila sam svojom: „Jahve dao, Jahve uzeo. Blagoslovljeno ime Jahvino!“ Djeca nam ne pripadaju – ona su nam povjerena.