Sveti Đorđe, simbol nepokolebljive hrabrosti, vjere i pobjede dobra nad zlom, postradao je zbog hrišćanskih uvjerenja za vrijeme cara Dioklecijana. Đurđic je ustanovljen u znak sjećanja na prenošenje njegovih moštiju iz Nikomidije u grad Lidu Palestinsku, gdje je po sopstvenoj želji sahranjen.

Zanimljivo je da se lik ovog svetitelja na ikonama značajno razlikuje u zavisnosti od praznika – dok se na proljećni Đurđevdan slika na konju kako kopljem probada aždaju, na ikonama za Đurđic on je prikazan u stojećem stavu na zemlji, obično sa kopljem ili mačem u ruci, kao stamen zaštitnik doma i ukućana od svake nevolje.

Porodično okupljanje i slavska trpeza

Kao jedna od najčešćih krsnih slava kod Srba, Đurđic okuplja porodicu, rodbinu i prijatelje oko slavske trpeze. Uz molitvu, slavski kolač, žito, crno vino i upaljenu svijeću, vjernici izražavaju zahvalnost nebeskom zaštitniku.

Važno je napomenuti da, za razliku od Đurđevdana, pravila posta za Đurđic zavise isključivo od dana u nedelji na koji praznik padne.

Početak „Mratinaca“ i stara narodna vjerovanja

Prema drevnom narodnom vjerovanju, Đurđic označava oštar prelazak iz jesenjeg u strogi zimski period, kada su se nekada završavali svi poljski radovi. Ono što ovaj praznik čini posebno mističnim jeste činjenica da njime počinju „Mratinci“ ili „Vučji dani“, koji traju sve do Svetog Mrate (24. novembra).

Vjekovna tradicija nalaže da se u ovom periodu strogo izbjegavaju određeni poslovi:

  • Ne prede se vuna.

  • Ne pere se rublje.

  • Ne daje se ništa iz kuće, kako bi imanje ostalo zaštićeno, napredno i sigurno tokom duge zime.

Svim vjernicima koji slave Đurđic želimo srećnu slavu, da je proslave u zdravlju, miru, ljubavi i blagostanju, okruženi svojim najmilijima i pod okriljem svog zaštitnika.