Naučnici ističu da mnoga djeca koja borave sama jednostavno uživaju u sopstvenom društvu. Ključno pitanje nije u tome koliko sati dijete provodi u samoći, već da li i dalje ima osjećaj pripadnosti, piše portal Eklinika.

Ukoliko je dijete zadovoljno dok se bavi sopstvenim aktivnostima, intervencija odraslih i „spasavanje” sa strane najčešće nisu potrebni.

Postoje dvije vrste djece koja biraju samoću

Studija, kojom je obuhvaćeno 473 učenika starosti od devet do 11 godina (četvrti i peti razred), analizirala je kako djeca doživljavaju svoje odnose sa vršnjacima i koliko im je važno da se uklope. Naučnici su uočili dvije potpuno različite grupe djece koja se često igraju sama, navodi ovaj portal.

Prvu grupu čine djeca koja cijene pripadnost. Ova djeca prosto vole sopstveno društvo i uživaju u samostalnim aktivnostima, ali im je i dalje stalo do drugara. Ponekad prihvate poziv za igru kako bi ostala u društvu, ali bez problema odbiju aktivnosti kada žele mir. Ta djeca su generalno zadovoljna svojim prijateljstvima i mjestom u razredu.

"Djeca iz ove grupe više vole da budu sama i rade svoje stvari nego da se igraju sa vršnjacima, ali i dalje imaju tu drugu stranu dobrog slaganja sa drugima", naglašava autorka studije i psiholog u osnovnoj školi Rachael Pfanz.

Drugu grupu čine djeca kojoj pripadnost nije važna. Ova grupa pokazuje sklonost ka potpunom distanciranju. S obzirom na to da učestalo odbijaju pozive vršnjaka, ova djeca s vremenom dobijaju sve manje poziva, što vodi ka stvarnoj izolaciji i lošijim odnosima i sa prijateljima i sa školskim drugovima.

"Postoje stvari koje radimo zato što znamo da su dobre za nas. Društvena interakcija je ista konstantno odbijanje poziva, baš kao i izbjegavanje fizičke aktivnosti, dugoročno vodi do lošijih ishoda", objašnjava profesor dr Michele Lease, koautorka studije.

Savjeti za roditelje i nastavnike: Ne forsirajte velike grupe

Istraživači naglašavaju da odrasli ne bi trebalo automatski da pretpostavljaju da dijete koje se igra samo treba „spasavati" ili silom gurati u masovne aktivnosti jer je možda usamljeno. Roditeljima i nastavnicima preporučuju da izbjegavaju pritisak i nemaju potrebu da insistiraju da se dijete odmah priključi velikim, bučnim grupama (poput fudbalske utakmice na školskom igralištu), jer to za njih može da bude previše. Umjesto toga, savjetuje se postepeno povezivanje, odnosno upoznavanje djeteta sa manjim grupama ili vršnjacima koji dele slična interesovanja i stil igre.

Nalazi su posebno značajni za uzrast od 9 do 11 godina, kada se formiraju stabilnije grupe prijatelja i kada djeca počinju jasno da razlikuju vršnjake koji svjesno biraju samoću od onih koji su isključeni iz društva. Takođe, naučnici smatraju da ako je dijete koje se samo igra srećno, i pritom se dobro slaže sa okolinom intervencija odraslih vjerovatno nije ni potrebna.

(Eklinika)