Neke rečenice o roditeljstvu jednostavno ne mogu da se pročitaju ravnodušno. Posebno kada govore o stvarima koje su mnogi od nas kao djeca doživljavali kao „normalne“, a tek kada postanemo roditelji počnemo da se pitamo da li su zaista morale da budu takve.

Upravo o tome govorila je Nataša Bekvalac, majka dvije ćerke, Katje i Hane, koja je bez uljepšavanja otvorila temu vaspitanja djece, roditeljskih grešaka i obrazaca koje često nesvjesno prenosimo iz sopstvenog djetinjstva.

„Naši stari osakatili su nas batinama“

Kako je objasnila, smatra da se njena generacija danas mnogo više bavi emocijama djece nego što su to činile prethodne generacije, kao i da roditelji više vremena provode sa djecom. Osim toga, muzička zvijezda istakla je da za nju roditeljstvo predstavlja nešto značajno dublje, što podrazumijeva način na koji razgovaramo sa djetetom, kako ga slušamo i koliko pokušavamo da razumijemo ono što se krije iza njegovog ponašanja.

„Mislim da se moja generacija mnogo bavi svojom djecom, ali na način na koji se naši nikada nisu bavili“, rekla je pjevačica, govoreći o tome koliko se danas pažnja posvećuje emocijama i komunikaciji sa djecom.

Osuda fizičkog kažnjavanja djece

Nata je potom progovorila o fizičkom kažnjavanju, te objasnila da danas čuje rečenice starijih generacija koje opravdavaju batine kao način vaspitanja.

„Pogledaj, šta njoj fali, tukla sam je svaki dan“, navela je kao primjer i dodala:

„Pa mnogo toga joj fali.“

Generacije koje su radile najbolje što su znale

Prema njenim riječima, generacije naših baka i djedova često su živjele u potpuno drugačijim okolnostima. Borba za egzistenciju bila je prioritet, a briga o emocijama djeteta nije imala mjesto koje danas pokušavamo da joj damo.

„Dok si išla da radiš na njivi, bilo ti je dovoljno samo da tvoje dijete ima da pojede i to je bila borba za opstanak. A onda su došla njihova djeca, naši roditelji. Onda su došli naši roditelji, tako osakaćeni od svega toga, pa su radili sa nama najbolje što su znali“, rekla je.

Ali to „najbolje što su znali“ često je značilo batine, kritiku, ćutanje ili uskraćivanje emocija.

Kada postanemo roditelji, počinjemo da razumijemo svoje djetinjstvo

Jedna od najsnažnijih poruka Natašine ispovijesti jeste ona da roditelj ne mora da bude savršen da bi pokušao da prekine loš obrazac.

„Recimo, naši roditelji samo su nas tukli ili kritikovali. Onda si ti došao kao roditelj, pa ako si imao sreću da si radio na sebi i trudio se da što manje osakatiš svoje dijete, nisi. A svako osakati svoje dijete najbolje što umije“, zaključila je Bekvalčeva za WTF radio.

Roditeljstvo ne dolazi sa uputstvom

Mnogi roditelji prvi put uče kako da budu roditelji tek kada dobiju dijete. Uče da kontrolišu sopstveni bijes, da ne ponove rečenice koje su ih boljele, da se izvine kada pogriješe i da djetetu daju ono što sami možda nisu dobijali. I upravo tu možda počinje prekidanje generacijskog kruga.

Prekid generacijskih obrazaca

To što su naši roditelji griješili ne znači da ih moramo osuđivati. Ali ne znači ni da njihove greške moramo ponavljati. Možemo da razumijemo njihovo vrijeme, njihove strahove i okolnosti u kojima su odrastali, a da istovremeno odlučimo da svojoj djeci ponudimo drugačiji odnos. Da ih saslušamo. Da im kažemo da su voljena. Da ih ne učimo da su batine dokaz ljubavi.

(Mame.rs)