Poput mnogih drugih ljubavi, i ova je bila zabranjena. Značajni pogledi. Leptirići u stomaku. Tajni sastanci i poruke. Ljubavna priča Dejvida Visnija i Helen Zipi Tičauer odvijala se u sjenkama krematorijuma, a njihove susrete sakrivali su od čuvara logoraši u crno-bijelim uniformama.

"Bila je zima u Birkenau, najvećem i najsmrtonosnijem logoru u Aušvicu", piše Keren Blankfeld u knjizi "Ljubavnici iz Aušvica: istinita priča", prenosi Njujork post.

Možda će vas zanimati
Život piše priče

Djecu je iznosila u kutijama za alat i rizikovala život: Spasila 2.500 mališana, a onda su joj slomili ruke i noge

Kako se navodi u knjizi, Zipi je u Aušvic deportovana iz rodne Bratislave 1942. godine. Ona je tada, kao 23-godišnjakinja, poslata u koncentracioni logor bez hrane i vode. Dobila je samo kantu za fiziološke potrebe.

Dovezena je na poljsku željezničku stanicu gdje su je dočekali nacistički čuvari koji su vikali i njemački ovčari koji su režali. Kapija od kovanog gvožđa ukrašena ozloglašenom frazom "Arbeit macht frei" ("Rad oslobađa") učinila je jednu stvar jasnom – ovo je Aušvic.

Ženama u Aušvicu oduzete su lične karte, tašne, nakit, novac i sav prtljag. Novopridošlice su skinute gole, dezinfikovane crijevom, a kosa i nokti su im isječeni tupim makazama. Čuvarke su ih grubo pretresale u potrazi za skrivenim dragocjenostima. To je bila prva od mnogih sramota koje je Zipi doživjela.

Baraka je smrdjela na mokraću i izmet, vaške su bile svuda, a tifus je vrebao. Batine, izgladnjivanje i očaj bili su stalni saputnici zatvorenika, uz stalnu prijetnju gasnom komorom.

Dejvid Visni je u Aušvic stigao kao 15-godišnje jevrejsko siroče iz Poljske, nakon što su nacisti u Varšavi ubili njegovu porodicu. Njegov prvi zadatak bio je da izvlači tijela ubijenih zatvorenika iz rovova kod kapije logora.

Zipi i Dejvid su imali donekle sreće jer nisu bili primorani na najteže fizičke poslove. Zipi, školovana za grafičku dizajnerku, oslikavala je zatvoreničke uniforme, dok je Dejvid, talentovani pjevač, zabavljao nacističke oficire. Kao nagradu dobio je lakši posao u logorskoj perionici "Sauna", gdje je izbjegavao oštre zime.

Upravo u toj perionici su se prvi put sreli.

"Kada se pojavila, skoro je zaboravio gdje se nalazi", piše Blankfeld. Susret je u njemu probudio iskru života koju su mnogi zatvorenici već izgubili. I Zipi je osjećala isto.

Počeli su da razmjenjuju skrivene poruke. Dejvid joj je pričao o snovima o operi, a Zipi o prekinutoj karijeri dizajnerke.

Vremenom su se zbližili, pa su 1944. godine, ona sa 25, a on sa 17 godina, prvi put bili zajedno. Sakrili su se iza nagomilane odjeće ispod dimnjaka krematorijuma IV i V, dok su im drugi zatvorenici čuvali stražu, potplaćeni sapunom i nakitom.

"Zipi je preuzela stvar u svoje ruke i svemu ga je naučila", navodi Blankfeld. Par se potom tajno sastajao najmanje jednom mjesečno.

Početkom 1945. godine, dok su nacisti bježali pred Rusima i Amerikancima, zatvorenici Aušvica su raseljeni. Dejvid i Zipi su se rastali uz obećanje da će se ponovo sresti u Centru jevrejske zajednice u Varšavi.

Poslije rata, Zipi je otišla u Varšavu, ali centar nikada nije pronašla, dok se Dejvid nikada nije vratio u Poljsku. Njega je pronašla američka 101. vazdušno-desantna divizija, sa kojom je otišao u Pariz, piše NIN.

Nikada više nije želio da razmišlja o Poljskoj, izgubljenoj porodici i logoru, čak i ako to znači da nikada više neće vidjeti Zipi.

Oboje su se kasnije preselili u Sjedinjene Američke Države. Dejvid je radio kao prodavac enciklopedija u Pensilvaniji, a Zipi kao istoričarka u Njujorku.

Dejvid je 1950. pokušao da obnovi kontakt, ali ga je Zipi odbila. On nije odustajao. Trinaest godina kasnije pristala je na susret u hotelu na Menhetnu – ali Dejvid nije smogao snage da se pojavi.

Ponovo su se sreli tek 2016. godine, u njenom domu na Menhetnu.

"Voljela sam te", šapnula je Zipi.
"I ja tebe", odgovorio je Dejvid, piše u knjizi "Ljubavnici iz Aušvica: istinita priča".