Plasirala se u prvih 15 na izboru za najljepšu ženu svijeta.

Izbor je tada bio održan u Engleskoj, a nakon što se predstavila svetu, počela je uspešnu manekensku karijeru tokom koje je upoznala sadašnjeg supruga, bogataša iz Dubaija.

Danas se bavi "muškim poslom" jer umjesto krune misice nosi građevinski šljem.

Ana je sada je Stil otkrila kako izgleda život jedne poslovne žene koja upravlja preduzećem sa skoro sto zaposlenih i kako je u svetu građevine pronašla stabilnost i suštinu.

"Više od dvije decenije prošlo je od te titule i zaista – život kojim danas živim nema mnogo sličnosti sa slikom po kojoj me većina pamti. Umjesto reflektora modnih pista, danas su to reflektori sa gradilišta. Umjesto krune – šlem. Ipak, štikle su još tu, jer sam oduvijek vjerovala da žena može da bude i jaka i nježna, i odlučna i elegantna", rekla je Ana i otkrila kakvu firmu vodi.

"Vodim firmu koja se bavi logistikom, transportom i niskogradnjom. Posao koji nije nimalo lak, koji zahteva potpunu prisutnost, brze odluke, čvrstu ruku i svakodnevnu spremnost da se rješavaju nepredvidivi problemi. Na terenu sam stalno, sa skoro sto zaposlenih i ponosna sam na način na koji gradimo zajedno. Ne bežim od prašine, niti od izazova. Taj svijet mi prija, jer u njemu sve ima težinu, strukturu i rezultat koji se vidi i mjeri".

Nekadašnja mis Jugoslavije je otkrila da je moda bila lijepa, ali da je u njoj postojala potreba da stvara "nešto čvrsto, opipljivo", što će ostati iza nje.

"Ne samo zbog mene, već i zbog moje djece. Kroz rad za Dior, rad za najviše zvanice u Emiratima i iskustva sa Institutom za mala i srednja preduzeća u Berlinu, shvatila sam da je moj put – stvaranje. I upravo tu, u građevini, sam našla sebe. Jer sve osobine koje ovaj posao traži – stabilnost, pouzdanost, odlučnost, organizovanost, čvrst karakter, ali i sposobnost da vodiš ljude, da razumiješ sistem, da vidiš širu sliku - sve su to osobine koje i sama nosim. Zato se u ovom poslu ne osjećam kao neko ko se prilagođava, već kao neko ko je svoj na svome".

Ana je otkrila i kako je izgledao njen put - živjela je na različitim destinacijama, ali joj je srce i dalje u Srbiji.

"Pet godina sam živjela u Kejptaunu, pet u Abu Dabiju, tri u Dubaiju, godinu dana u Kazahstanu, šest u Berlinu. Svuda pomalo pronađem dom. Ali na kraju dana, koreni najjače vuku – i moje srce je ipak u Srbiji. Tu sam najsvoja"

Ana ne krije da ju je titula misice nekada i sputavala.

"Ljudi su često skloni da prvo vide spoljašnjost, da vas smjeste u gotovu sliku. Nekada i u predrasudu. Kada vide da se bavim izrazito muškim biznisom nakon najženstvenijeg mogućeg posla. Upravo zbog toga sam imala dodatni poriv da pokažem sve ono što se ne vidi na prvi pogled, a zapravo je suština mog bića. I morala sam da se dokazujem duplo više, i da moji razultati u poslu budu duplo bolji. Nije korektno i nije fer, ali je tako. To je bio moj prvi susret sa lekcijom koju kasnije nijedan biznis ne može da zaobiđe: da moraš da izgradiš sopstveni identitet, da te ljudi ozbiljno shvate ne zbog onoga što si bila, već zbog onoga što jesi i kako radiš".

Šargićeva ne krije da je pored lijepih trenutaka bilo i teških etapa u njenom životu.

"Tokom prve trudnoće, kada su mi rekli da moram da izaberem jedno dijete a drugo da abortiram, jer se radi o rijetkom slučaju, superfetaciji – odlučila sam da to neću. Naravno, vremenom se nijanse mijenjaju. Kada su došla djeca, prirodno je da se sve u životu presloži. Imala sam i periode kada su prioriteti bili vrlo jasni, konkretni i teški – boravci po bolnicama, složena trudnoća, dijagnoza superfetacije... Tada nema filozofije. Tada znaš šta je važno. Ali i tada, kao i sada – porodica je ostala moj temelj. Nije to uvek bilo lako, ali mi je davalo svrhu.

Moja djeca su iz mješovitog braka, rasla su na više kontinenata, i od malih nogu su učena da poštuju sve narode, vere, rase i kulture. Krštena su, imaju temelj u tradiciji, ali i širinu u pogledu na svijet. Bilo je izazovno vaspitavati ih u okruženjima koja su se stalno mijenjala, u zemljama koje funkcionišu po različitim vrijednosnim sistemima – ali ono što nikada nije bilo promjenljivo bila je poruka koju su čuli kod kuće.

Učila sam ih da nijedna odluka u životu ne dolazi bez odgovornosti. Moj sin već sada sa devet godina zna – ako si napravio izbor, moraš da staneš iza njega. Ako je ispravan, ponekada budeš i nagrađen. Ako nije, posledice su tu. I moraš da znaš da preuzmeš odgovornost za svoje postupke, za sve što radiš ili ne radiš. A kada napraviš grešku, ne bježi od toga. Ne želim da ih zaštitim od svega – želim da ih naučim da kroz sve mogu da prođu".