PRIČA KOJA VAS NEĆE OSTAVITI RAVNODUŠNIMA: Preživio dva logora, danas je uprkos svemu uspješan i ugledan građanin! (FOTO/VIDEO)
Foto/Printscreen
Ono što te ne ubije, to te ojača. Istina, a živi primjer za to je Božidar Plavljanin, koji je preživio torturu muslimanskih logora Majdan u Varešu i Silos u Tarčinu.
Plavljanin svjedoči o torturi i mučenju koje je prošao sa svojim saborcima, o hrabrosti čovjeka koji se sam predao da dijeli sudbinu svojih saboraca, o srpskim ranama koje bole i više od 20 godina kasnije, jer pravda nije zadovoljena.
Bježanje kroz svoje minsko polje
Božidar Plavljanin bio je pripadnik I OKB pridodatoj 14-toj srpskoj brigadi.
Za portal aloonline.ba priča o dešavanjima iz septembra 1995. godine i žestokom ratištu na Vozući kod Doboja, gdje se u selu Stog jednog ranog jutra desio napad muslimanskih snaga.
Na dva kilometra udaljenosti od tog mjesta muslimani su presjekli liniju, tako da su srpski vojnici ostali u njihovom okruženju.
– Pošto je sve bili minirano, mi smo imali mine poteznice, kad oni krenu na nas, da mi povučemo. Međutim, kad smo to uradili nijedna mina nije eksplodirala. Pošto smo trebali sići niz minsko polje, prvi je pošao Kozić. Kako je stao na upaljač, mina se samo zadimila! Nije eksplodirala jer je bila vlažna. Mogli smo poginuti od vlastitih mina, priča Božidar Plavljanin, jedan od zarobljenika koji je prošao logor Majdan u Varešu, a kasnije i Silos u Tarčinu.
Zatim dodaje:
– Sišli smo u podnožje. Čekali smo dugo skriveni jer su neprijatelji šetali, urlali i dozivali nas sve dok nije pala noć. Htjeli smo da pređemo rijeku Krivaju al nismo uspjeli, jer je bila suviše brza. Shvatili smo da ne možemo ništa uraditi i da je sve palo u njihove ruke. Nismo imali izbora. Lutali smo sedam dana, bez hrane, pića. Doduše, nikom nije ni bilo do hrane.
Samo jedan cilj – Olovo
Plavljanin priča kako su hodali po kiši, od planine, do planine. Imali su samo jedan cilj, da dođu do Olova tj. do srpske linije. Svo vrijeme su išli uz rijeku Krivaju razmišljajući da neprijateljima dođu sa leđa. Trajalo je to nekih sedam dana.
– Onako izmoreni sjeli smo da odmorimo. Vidjeli smo neku djecu koja su krenula u školu i kad su nas ugledali, razbježali su se, a i mi smo, jer nam nije padalo na pamet da diramo djecu! U školi su rekli da su vidjeli neke vojnike sa bradama.
Krenuli smo do kolibe gdje smo prenoćili i nastavili dalje. Bilo nas je 29. U jednom momentu smo čuli: „Stoj!“ Tada su iza nas izletile muslimanske snage.
Ratko Malešević je otišao da izvidi situaciju, a kada je vidio da su mu saborci zarobljeni, i on se predao. Digao je ruke u vis, jer je htio da bude sa svojim borcima.
Prebijanje i tortura
Plavljanin priča da su ih tu razoružali, zarobili, a nešto kasnije potrpali u autobuse i kamione i odvezli u Olovo.
– Haos nastaje kada su nas predali, prisjeća se Plavljanin.
Razna maltretiranja, tuča, prebijanje kroz špalir. Izvode jednog po jednog i tuku, šamaraju, šutiraju. Naveče smo čuli neku buku, to su dolazili kamioni.
– Bacili su nas kroz špalir i tukli jednog po jednog. Preko glave su mi stavili masku, da ne vidim ko me maltretira. Kamenom su me pogodili u glavu, tad sam se i onesvijestio. Samo se sjećam, kada sam se probudio, da su mi usta bila puna krvi, a ruke vezane. Neko mi je skinuo taj povez da ispljunem ugrušak krvi, priča Božidar.
Zatim su ih kamionima, vezanih ruku i očiju, odvezli u Vareš u industrijsku školu i tu nastaje ponovo mučenje i maltletiranje.
– Iz kamiona vuku jednog po jednog i tuku, zavisi kako koga, palicama, nogama, rukama. U zatvoru smo prenoćili, a ujutru su krenula ispitivanja, maltletiranja, tuče.
– Mi bismo vas razmijenili al’ nemamo vas gdje, pala je i Banjaluka. Mi smo sve uzeli – govorili su nam.
Nakon nekog vremena rečeno nam je da idemo na razmjenu, ali to su bile laži. Odvezli su nas u Silos u Tarčinu, pa smo shvatili da je to bio sabirni centar za razmjenu. Strašili su nas na razne načine, hoće razmjena, neće, ne znaju ni oni.
Kliknite da vidite uznemirujuće snimke
Psihičko lomljenje
– Neće vas! Nije uspjela razmjena – govorili su nam da nas slome psihički.
Kad je došao Unprofor, srpski vojnici su znali da ih ne mogu ubiti, ali pričaju da su ih tada još više maltretirali i tukli, sve do razmjene.
– Unprofor je došao negdje oko 3.ili 4. januara, ne sjećam se tačno, a razmjena se dogodila na Savindan, 27. januara, gdje smo odvezeni na aerodrom u Sarajevo i tu su razmijenjeni svi za sve – priča Plavljanin, koji je uprkos svemu nastavio sa normalnim životom.
Plavljanin je ubrzo nakon logora dobio posao na Ekonomskom institutu Banjaluka te, uz stručan kadar, stekao visok nivo znanja koji mu je poslužio kao odskočna daska za daljnji angažman na radnim mjestima.
Ispovijesti ostalih logoraša možete poslušati OVDJE.
Možda vas zanima
Vijesti
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
